Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića, zaštitnika Županije dubrovačko-neretvanske, koje idućeg tjedna dolazi u Dubrovnik iz Herceg Novog, odakle će krenuti za Split, jedan je od važnijih događaja ove godine u Dubrovačkoj biskupiji.
Tijelo će biti izloženo u svetištu Gospe od Milosrđa u Gospinom polju, stići će tamo u pratnju festanjula, trombunjera... I, bit će to lijep vjerski događaj. No, kad je u Zagrebu sarkofag sa sv. Leopoldom bio izložen, osim što su se pokrenuli vjernici koji su mu došli iskazati poštovanje, pokrenuli su se i oni koji su u tome pronašli metu za ispaljivanje vlastitih frustracija.
Za očekivati je da će i u Dubrovniku vjernici u koloni čekati ne bi li uživo vidjeli sv. Leopolda, ali praktički za očekivati je i cinizam te zgražanje nekih drugih. Uopće, kako je društvo u globalu došlo do te razine da ono vjersko smeta do te mjere da ateizam postaje agresivan?
Jasno je kako tome pripomažu i sami biskupi te svećenici, često fanatici koje ne interesira njihovo svećeničko poslanje nego politiziranje uz veličanje aveta prošlosti, kojih bi se svatko normalan morao sramiti.No, to ne znači se "mali" ljudi, vjernici trebaju ponižavati, odnosno smatrati zatucanima jer eto idu vidjeti balzamiranog sveca.
Vjera nije samo stvar samog vjerovanja u Adama i Evu, opći potop ili života prema naputcima iz Starog zavjeta. Dio je to i obiteljske tradicije uz koji se pronalazi svoj mir, dio intime, ponekad i uspomena na one koji nisu tu, a koji su svoju obitelj učili vrijednostima koje su uspjeli pronaći u Bibliji, na misi...
Stoga, otrovne strjelice trebale bi se odapeti tamo gdje im je mjesto; protiv desničarenja s oltara ili ostalih žalosnih moralnih uspavanosti Crkve. A pritom vjernike, kojima je to možda jedino što i imaju pustiti na miru. Kako u svakodnevnom životu, tako i u obilasku sarkofaga s tijelom sv. Leopolda Mandića.