U grubo rečeno, Prijedlog novog Obiteljskog zakona, koji je podigao buru u hrvatskoj javnosti, između ostalog, definirao je stvari takvima da bračni parovi bez djece više ne čine obitelj. Dobro, Prijedlog je povučen na doradu, reagirao je i premijer Andrej Plenković, no to ne znači ujedno i kako sam ovaj Prijedlog, koji će se valjda urediti da bude po mjeri čovjekova dostojanstva, govori nešto o smjeru u kojemu ide hrvatska država, a koji je tako popratilo Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike uz pomoć sveučilišnih profesora, stručnjaka za obiteljsko pravo.
Na prvu, kad je procurilo kakve se bistroserine tu nalaze, a u moru gluposti koje sačinjavaju svakodnevnicu, učinilo se kako su neke stavke tu, ajde, izvučene iz konteksta. No, pomno iščitavajući Prijedlog, uistinu, nekome je najstvarnije palo napamet usuditi se da obitelj proglasi samo onom koju sačinjavaju majka, otac i dijete. Ali, ne i onu gdje postoji dijete, kojega odgajaju dvoje istospolnih roditelja.
Postoji još tu nebuloznih odredbi, poput one da bi se razvod braka ponovo pokretao na sudu ili da bi se ukinuo roditeljski plan o zajedničkoj skrbi o djetetu nakon razvoda. Ima toga još, sa čim će se zasigurno baviti stručnjaci iz ove domene, valjda i neke od tih stavki spriječiti, ali što je zapravo razlog da ovaj Prijedlog Zakon uopće dobije priliku ugledati dnevno svjetlo, umjesto da takve ideje zauvijek budu u nečijim mračnim moždanim ćelijama?
Reći da je razlog u društvu, bilo bi previše općenito, jer sve je ionako u društvu. Općenit pojam. Ali, što je dovelo do toga? Prvo treba reći koju politiku zastupa navedeni Prijedlog Zakona. Onu što protežira tradicionalne vrijednosti, gdje nema mrdanja, i gdje se obitelj vidi valjda onakvom kakva se vidjela na prijelazu iz pretprošlog u prošlo stoljeće. Generalno, pod tradicionalne vrijednosti može spadati svašta, a u Hrvatskoj, temelji se to na crkvenim vrednotama.
Zato, razloge ovoga Obiteljskog zakona ne treba tražiti samo u fiks idejama sveučilišnih profesora, koji će isti također i dorađivati. Treba je tražiti u svakom popu s oltara koji se bavi politikom, broji djecu ili govori o štetnosti masturbacije. Treba je tražiti i u svakome političaru-sektašu koji zapravo zatire ljudska prava svojim istupima, vrijeđa kolegice ili kolege na spolnoj ili rasnoj razini. Na koncu, treba je tražiti i u svakom građaninu, koji je uz takve autoritete svojih života, dobio krila da bez straha i srama pokaže svoje lice prema svakome drugačijemu.
Možda nije naizgled povezivo, ali razloge treba tražiti i u svakom blesavom grafitu po vijaduktima i tvornicama. Društvo čini cijeli paket, koji na koncu i dovodi do opipljivog duha tog društva, koji ga definira. Nažalost, u Hrvatskoj, krajnji rezultat je taj da eto nekome (pećinarima) pada napamet baviti se pećinskim definicijama obitelji i uopće zadirati u privatnost nečijeg doma. Ta atmosfera duha, u Hrvatskoj, naposljetku, i nije ništa drugo nego atmosfera društvene palanke.