Bez želje da polemiziram sa stavovima autora gospodina Mladošića, iznesenih u komentaru/tekstu „Halo, ovde Ilija Čvorović“ osjećam da mi je obveza radi javnosti, a nakon što sam pročitao autorovu interpretaciju mojih izjava sa Gradskog vijeća, obrazložiti javnosti izrečeno pod hipotezom: „Ove godine nismo imali kazalište, a imali smo pozorište.”
Navedena izjava odnosila se na nepobitnu činjenicu da ove godine povodom 70. slavljeničke obljetnice Dubrovačkih ljetnih igara u dramskom programu nije bilo mjesta za naše kazalište Marina Držića, a niti djela Marina Držića, a kao gostujuće međunarodno kazalište dovedeno je Narodno pozorište iz Beograda, nacionalni srpski teatar. Držao sam i držim da je u kontekstu pretenzija srpske kulturne i znanstvene javnosti prema Dubrovniku, našoj baštini i povijesti koja u kontinuitetu traje od 19. stoljeća do današnjih dana neprimjereno da srpsko nacionalno pozorište gostuje za tako važnu obljetnicu na našim Igrama. S tim više što sam očekivao gostovanje vrhunskih svjetskih predstava za javne novce koji su izdvojeni za ovogodišnji program.
Zašto se protivim gostovanju srpskog nacionalnog teatra na 70. Dubrovačkim ljetnim igrama?
Zasigurno ne radi predstave Balkanski špijun, legendarnog djela exjugoslavenske, odnosno srpske umjetnosti, Dušana Kovačevića, a koji je vrhunska kritika tada komunističkog, ali i svakog drugog autoritarnog režima. Moje protivljenje nastupom nije niti želja da obnavljam poslijeratne tenzije niti skupljanje jeftine političkih poena kako je to autor gospar Mladošić provukao kroz tekst.
Moja osnovna namjera bila je ukazati na kontinuitet srpske politike, kulturne i znanstvene, koja ima pretenziju prema Dubrovniku i hrvatskoj baštini, a traje do današnjeg dana. Malo je poznato hrvatskoj i dubrovačkoj javnosti da je u ožujku ove godine usvojena Povelja o srpskom kulturnom prostoru. Prilikom potpisivanja Povelje ministar kulture i informisanja Republike Srbije Vladan Vukosavljević izjavio je: „Uverenje da će na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gde god živi srpski narod i gdje postoje srpski kulturni tragovi, moći da se sprovodi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.“ Poznati su i stavovi srpske kulturne i znanstvene javnosti oko prisvajanja dubrovačkih književnih velikana kao srpskih. Primjerice Ivana Gundulića je Matica srpska uvrstila u petom kolu biblioteke „Deset vekova srpske književnosti”. Nažalost i stanje sa tzv. umjerenom srpskom kulturnom scenom nije puno drugačije, Sergej Trifunović, poznati srpski glumac, aktivist, humanist i istaknuti političar, najglasnija oporba predsjedniku Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, lider Pokreta slobodnih građana tijekom boravka u Gradu, a nekoliko dana prije gostovanja nacionalnog pozorišta, izjavio je da je „Oluja etničko čišćenje”.
Potrošio bi previše prostora nabrajajući sve primjere kulturno - znanstvene srpske scene na ovu temu. Namjerno nisam citirao izjave vodećih srpskih političara jer njih ne držim relevantnim za ovaj osvrt.
Stava sam, dokle god dominantna srpska kulturna i znanstvena scena ne promjeni stavove po pitanju svojatanja Dubrovnika i naše baštine da je neprimjereno ukazivati im čast i dati priliku nastupa njihovom nacionalnom teatru na Igrama. Ne želim biti cenzor (zato sam i reagirao nakon Igara), ali sam tužan kada vidim da u našem kulturnom miljeu nedostaje nacionalne svijesti i poštivanja svoje prošlosti. Otvoren sam za suradnju sa svima koji nas poštivaju, primjerice pozdravio bi nastup Crnogorskog nacionalnog teatra, ako zadovoljava umjetničke standarde Igara, jer je političko - kulturna scena Crne Gore primjer na koji se suočava s prošlosti. Prošlost ne možemo promijeniti, svaki narod ima epizode kojih se rado ne sjeća, ali možemo i moramo graditi zajedničku budućnost. Osnova za našu suradnju sa susjedima je prestanak pretenzija prema hrvatskom teritoriju i baštini.
P.S.
Komentari/doskočice autora Mladošića: „Potrebica je brojao krvna zrnca glumaca“, „on je samo želio ispasti veliki Hrvat, Hrvatina veća i od najveće Hrvatice Dube Šuice“ su ispod svakog nivoa, uvredljivi i sa gnušanjem ih odbijam. Uvjeren sam da čak i gospodin Mladošić ne drži istinitom ove teze, a koje su napisane za privlačenje čitatelja.
P.S.S.
Možda će se netko iznenaditi, ali podržavam kritički osvrt gospodina Mladošića na ovu temu. Mi definitivno pripadamo drugačijem svjetonazoru i oblikovani smo različitim političkim idejama. Iznenadio bi se da me pohvalio, ali u Hrvatskoj treba biti prostora za nas obojicu te da demokratski sučeljavamo naša mišljenja. Sloboda i demokracija koju su nam darovali naši branitelji podrazumijeva pluralizam mišljenja i slobodu pisanja i onda kada nam se to ne sviđa. Za sve komentare i stavove stojim na raspolaganju.
Marko Potrebica