Postoje teme na koje se lako nakačiti, a o kojima svatko ima svoje mišljenje, kao i primjer da isto to mišljenje potkrijepi, ma koliko sam primjer bio na labavim nogama. Eto tako, svatko ili skoro svatko, jednom je doživio da je vidio bijeli kombi koji se vrti oko dječjeg igrališta, kao što opet svatko ili skoro svatko zna baš za prosjaka koji ima dvije kuće. Isto tako, svatko je jednom dožio neugodnost na dubrovačkim plažama od strane koncesionara. Postaje to s plažama nešto kao gorući problem, kao tobožnja borba golorukih protiv moćnih i beskrupoloznih.
Može se tako čuti kako zaštitari pregledavaju burse domaćima ne bi li ovi unijeli hranu, tu i problemi ležaljki koje koncesionari stavljaju tik do obala ne bi li građane odbili od rasprostiranja šugamana, itd. Istina, na sve manje plaža čovjek se može opušteno okupati. Jednostavnom matematkom, u ovom slučaju tako, prije svega sami koncesionari ispadaju šerifi kojima je cilj jedno profit, a u čiju im se jednadžbu baš i ne uklapaju domaći ljudi.
No, ako bi se priča sagledala iz drugog ugla, jasno je kako niti ti domaći nisu cvijeće. Bude i njih koji namjerno skaču u more tamo gdje se ne treba skakati, prskajući ostale goste, galameći i ponašajući se kao da su kod sebe kući. Dakako, svakodnevno se na plažama svjedoči dernjavama, jurnjavama i ostalim ometanjima kupača, bilo stranima bilo domaćima od strane lokalnih frajera. Opijanje na plažama tek je posebna priča.
Na stranu tko je tu u pravu, iako bi trebalo biti jasno da pristup plažama treba biti omogućen za sve građane, bez postavljanja raznoraznih psiholoških barijera ili upita od strane osoblja, a da sami posjetitelji imaju pravo na kakav-takav mir, poanta je na tome kako nažalost svi ti problemi su pitanje ega. Naime, svode se prečesto na šerife koji si daju za pravo njorgati jer se netko odlučio okupati na plaži, odnosno na kvartovske kauboje, koji očito nemaju ništa drugo za pokazati od devijacije, one ili ove vrste.
Iz ove mikro priče s dubrovačkih plaža, eto vrlo lako može se potegnuti i paralela sa samim društvom, kako dubrovačkim, tako i hrvatskim. Jači tlači, tako je to po životnom prehrambenom lancu, protiv toga se društvo i mora boriti. Da, boriti se. Argumentom, dijalogom, a prije svega primjerom. No, u praksi u borbu oni takozovani "mali ljudi" baš se i ne uključuju, možda je i shvatljivo da svoje čahure drže u torbi... Već se stvar, baš kao i na na dubrovačkim plažama, ipak najčešće svodi na kauboje koji bi željeli postati šerifi, kojima zapravo jedino smeta autoritet po principu "neće on meni govoriti".
Valjda tako to mora biti na Balkanu, gdje se jačina još uvijek mjeri galamom i bespotrebnim dokazivanjem, mjerilima ne većim od sjena osoba mizerna rasta. A ne po onome što čovjek radi i kako to radi.
No, takav sindrom garancija je i da se stvari neće promijeniti, barem sve dok u prvoj ulozi budu hukači svih vrsta. Jednostavno, kod takvih najlakše je praznom slamom mlatarati, ali kad treba što konkretno dati od sebe, tu ih nigdje i nema. Kako oko svega drugoga, a tako jasno i po pitanju šugamana i ležaljki.