Spuštanjem vijenaca u more odala se počast desetoro smrtno stradalih u potonuću broda Aurora, koji se prije 25 godina sudario s Ilirijom, putujući iz okupiranog Cavtata. Koliko god polaganje vijenaca bio deklarativan čin, pogrešno bi bilo reći da nije, radi se o nečemu što treba nastaviti. Radi se o pijetetu prema stradalima u nesreći koja je ostala urezana u kolektivno sjećanje Dubrovnika i Dubrovčana.
Vijence su tako položili Vlaho Margaretić ispred Grada Dubrovnika, Hrvoje Kulušić iz Lučke uprave Dubrovnik, ali i Luce Popović, preživjela putnica koja je na brodu bila kao predstavnica Crvenog križa. Jasno, posebno dirljivo bilo je spuštanje vijenca Luce Popović, njen vijenac krasile su i dvije ruže za dvije sestre, djevojčice koje su se ustvari igrom slučaja našle na tom brodu.
Bio je tu i jedan kandidat za dubrovačkog gradonačelnika, iako se ne zna u kojem svojstvu je došao, u pratnji stranačkih pobočnika, čovjek se samo prezento, a nije čak ni donio vijenac niti ga položio, kao što nije nikad došao ni položio vijenca svih prethodnih godina, iako je imao i funkciju po kojoj bi ga bilo poželjno vidjeti na polaganju vijenaca u Gružu, no predizborno je vrijeme, a na naslovnoj fotografiji sami pronađite uljeza.
E, sad ne treba u prisjećanju na tragediju biti sitničav pa zbrajati tko je bio, a tko nije bio, i jesu li svi koji su bili trebali biti, ali bilo bi lijepo da su vijence položili predstavnici Županije dubrovačko-neretvanske, Hrvatske ratne mornarice, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske... No, i ovo je neki početak, budući da se dvadesetak godina ova tužna obljetnica nikako nije niti obilježavala. Tek je Luce Popović svake godine sama dolazila na grušku rivu položiti vijence...
Ona će reći da je pokušavala nešto promijeniti, pozvati druge da sudjeluju u tom činu, ali i dodati kako nažalost "kao obična građanka nikoga nije uspjela zainteresirati". Njoj se tek 2013. samoinicijativno pridružio tadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić, a idućih godina i drugi predstavnici Grada Dubrovnika i Lučke uprave Dubrovnik.
Dakle, ovakvo, može se reći službeno polaganje vijenaca počelo je tek medijskim interesiranjem za ovu priču. Što je zapravo sramotno. Potonuće Aurore dogodilo se u gruškom akvatoriju, u spašavanju je sudjelovalo na stotine građana, koji su uskakali u more, što s gruške rive, a što s Ilirije, kao i vojnici. Ujedno, nesreća je dakako uzročno-posljedično povezana i s Domovinskim ratom, jer da nije bilo stalne prijetnje od strane brodova jugoslavenske mornarice, Ilirija i Aurora ne bi u gotovo punoj brzini niti pristupile dubrovačkoj luci.
Stoga, za pozdraviti je što se potonuće Aurore napokon obilježava, pa makar samo od strane Grada Dubrovnika i Lučke uprave Dubrovnik, ali ne treba niti zaboraviti kako dvadesetak godina nikome nije palo napamet obilježiti najveću pomorsku tragediju koja se u novijoj povijesti dogodila u Dubrovniku.
Za doći do mjesta na koje treba položiti vijence ne treba beskonačno ploviti, dovoljno je doći do gruške rive. Iako, jasno je to, nije problem u tome što je onima kojima je trebalo biti stalo bio problem ploviti. Jednostavno, problem je što nikome nije bilo stalo.