Osim cipola i sope, sve ribe dna, čak mnoge koje obitavaju u srednjim i površinskim slojevima mora poput girovki, ukjata, vrnuta i širuna, obožavaju jesti raka samca. Zato je on jedan od univerzalnih mamaca za ribolov ometcem, bulentinom (osobito uz obalu) i parangalom, u svim slojevima vode, ali najviše na dnu.
Rak samac je naš skupni naziv za 21-og raka iz obitelji rakova samaca i samotanaca (Digenidadae i Paguridae), koje karakterizira nerazmjerno veliki i, po čemu se razlikuje od svih ostalih rakova, mekani rep bez oklopa. Zbog toga oni život provode skrivajući se u praznim kućicama raznih puževa, koje nose na sebi. Veći rakovi imaju „podstanare“- moruzgve nastanjuju s gornje strane kućice. Taj suživot moruzgvi omogućava pomicanje i hranjenje rakovim ostacima, a raku zaštitu moruzgvinih žarnica od napada grabljivica.
Pojedine vrste samaca prednost daju kućicama određenih puževa, ali i vrstama moruzgvi. Drugi se, pak, prilagođavaju svakoj spiralnoj kućici, čak i umjetnoj. Najbrojniji i najčešće rabljen kao mamac, rak kućar najradije „iznajmljuje“ kućicu puža vretenara. Tijelo mu je dugo oko dvadeset milimetara. Iako se zadržava i na pjeskovitom dnu, najmasovniji je ispod obalnog kamenja. Zato je i najpristupačniji, odnosno najčešće rabljeni mamac među racima samcima. Prepoznaje se po vretenastoj, do 70 mm dugačkoj spiralnoj i kvrgavoj kućici smeđe do zelenkaste boje iz koje viri šest nogu, par kliješta i sitnih loptastih očiju.
Znatno krupniji od kućara je okati, drugi po masovnosti upotrebe rak samac. On naraste do 40 mm, ali ga je teže pribaviti jer obitava na dubinama između 4 i 40 m. Zadržava se na svim vrstama dna, najradije u kućici kvrgavog volka.
Prije mamčenja rak se samac mora izvaditi iz kućice. Svaki pokušaj izvlačenja rukom ili kakvim pomagalom završit će kidanjem mamca. Zato ga je neophodno izvaditi razbijanjem kućice. To je u ribolovu iz plovila najbolje obaviti prije isplovljavanja jer lupanjem po barci se plaše ribe. Pri razbijanju kućice treba biti iznimno pažljiv kako se samac ne bi ozlijedio, osobito zadnji mu kraj. Taj, najmesnatiji dio raka može se sam mamčiti, ali je prirodnije nadijevati cijelog raka.
Ovisno o veličini, cijeli se na udicu može nadjevati direktno ili, veliki, pomoću igle. Njom se kroz, kao i udicom, kroz usta pa tijelo do zadka raka provuće privez (pjok) koji se tek potom spoji s ostatkom završnajaka. Tako nadjenut samac živjet će do jednog sata.
Puno duže na udici može živjeti rak koji je za nju vezan specijalnom elastičnom ili niti koja je izvučena iz ženske najlon čarape. Vezati ga je najbolje tako da mu krivina udice bude između nožica. Tako zauzima prirodan položaj i skriva udicu. Kad se love komarče, koje žrtvu napadaju od glave, takvim mamčenjem se smanjuje i broj kontri „u ništa“. Osim cijelog, dobro je nitima učvrstiti i namamčeni rep. Dovoljno je nekoliko namotaja u visini vezišta udice. Na taj način mamac se štiti od napada sitnih riba.
Najprikladnije udice za nadijevanje rakova samaca su tanke, kratkovrate, oblika „Beak“, „Crystal“ i „Aberdeen“ („parangalke“).