Očekivajući nagradu, a nema veće nagrade od pobjede i dobrog rezultata na izborima, političke karavane ususret izborima ulaze u sve društvene pore. Tako neki dijele uskrsna jaja, drugi cvijeće, treći i jedno i drugo. Uskoro će početi grah ili srđele. Sve otrcano, kako to već ide u zemlji gdje više pozornosti izazivaju sportske nepravde od onih životnih, svakodnevnih.
No, postoje oni koji se predizborno reklamiraju i na drugi način, posredno. Radi se o događajima „Građanske inicijative Srđ je naš“ u, kako se na njihovom plakatu navodi, „tjednu proslave dosadašnjih uspjeha“. A lijepo, taman i uz izbore, za dati ruke braći po uvjerenju koji su se dali u političke vode na listi tzv. Srđ je Grad.
A uz tribinu o gospodarenju otpadom, planinarenje na Srđ, kao i predavanje na istom ovom brdu, na kojem će se prvoga maja naći i lonac graha, a čemu će prethoditi, valjda kako bi se dobio začin suludosti, radionica izrade transparenata (?!), „srđevci“ će upriličiti i sučeljavanje gradonačelničkih kandidata i nositelja lista.
Uskrsna jaja, penkale ili majice sa stranačkim krilaticama dio su igre, koja je takva kakva jest, ali u državi paralize mozga, igra je to sa sasvim jasnim pravilima i konturama. Stranačke vojske, od kojih je većina nesposobna da nešto učini svojim rukama, talentom ili radom, tek su kapljica u moru vrijednosti krivo postavljenih još od demokratskog svanuća. Dakle, jedna sasvim definirana stvar koja stoga generalno i ne smeta budući da je sama sebi dovoljna.
Rasprave o npr. gospodarenju otpadom pretendiraju na drugo, nešto što donosi promjene i tjera na razmišljanje. Tako bi barem trebalo biti, ali u praksi od inflacije govorancija ispadne tek papazjanija besadržajnih frazica i riječi koje gordo zvuče, baš kao što se i revolucija prema okolini, svijetu ili samome sebi, za Boga miloga, ne uči se na lazaretskoj radionici o transparentima, nego raste u tijelu i osjeća se svim čulima.
Ne mora značiti da će tako biti i na ovim događajima „srđevaca“, ali iste priče nagledali smo se i naslušali previše puta. Ipak, ima nešto drugo u cijeloj priči. Dakle, politiku na stranu, žalosno je što je zapravo svijet dubrovačke alternative poprimio naličje takvog aktivističkog funkcioniranja. Vidjelo se to i kroz nesretni EPK projekt koji je građane odbio od osnovne ideje, kao što se vidi i na drugim primjerima koji se dotiču udruga civilnog društva, pa i kakvog običnog koncerta u Lazaretima.
Ljepota alternativnoga ne mora biti u raskoraku s „mainstreamom“. Ljepota je jednostavno u nedostatku pravila budući da alternativno ne traži motiv, već bi u pravilu trebalo biti u tišini spoznaje onoga što slijedi. S druge strane, dubrovačka alternativa pati od kompleksa kojega je stvorila sama prema sebi, uz koji forma ide prije sadržaja, koji pošto-poto eto mora biti najpametniji, najkvalitetniji i dakako drukčiji od drugih.
Svakakvi impulsi ljude vesele i čine ih življima nego što jesu. No, u ovom slučaju, cinik bi mogao reći kako to i jest mjesto opće nesreće, a ne sreće. Naime, cijeli svijet takve dubrovačke alternative, baš poput akcija „srđevaca“ podsjeća na kakav pretenciozni film s osebujnom metaforom kao osnovnim elementom u svom izrazu. A od čega na kraju od silnog preglumljavanja ostane tek knedla u grlu, kao vječiti barometar koji jezičak vage ostavlja tek tamo negdje između tragičnog i komičnog.