Sa slikarstvom, kažu, možeš što te volja, a ako si pak vidno talentiran svi putevi vode do strukovne Akademije, kao što je slučaj sa sugovornicom portala Dubrovnikpress.hr Mercedes Bratoš, sad već renomiranom slikaricom koju je slikarski put prvo naveo na školovanje u Firencu, a koja se zapravo usprkos završenom studiju drži metode da je slikati i slikati najbolja škola slikarstva. Neće ona to izravno reći, niti ne mora, ali oni koji razumiju djelo Mercedes Bratoš, upravo navode kako je pečat njezinog slikarskog nerva baš u tome što se ne ponavlja..
E, baš više o ovome nervu, kao i svemu onome proizašlom iz njega, Bratoš je rekla u razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr, osvrnuvši se na prohodne i manje prohodne puteve kojima je morala proći, između ostaloga i o onima što laju na krivo drvo dovoljno ne razumijevajući umjetnička stvaralaštva, ali i o Dubrovniku u cjelini sa svojeg zagrebačkog odstojanja.
TRUDI SE IMATI SVOJ PEČAT
"Dosadašnji opus dubrovačke umjetnice Mercedes Bratoš prati izmjena ciklusa sadržajno različitih, ali karakterno povezanih odrednica", zapisala je Sonja Švec Španjol. Što ta izmjena ciklusa predstavlja samoj Bratoš?
- Uvijek nešto novo radim, ali s tim da zaista se trudim imati svoj pečat, rukopis, koji je prepoznatljiv. To je osnova. Valjda zato jer ne volim stereotipe, ne volim kad je sve isto. Odnosno, kad se umjetnik prepozna samo po jednome. Ne mogu sad raditi portrete cijeli život i samo se baviti s njima. - govori ona.
- Najviše toga je u ideji. U redu, ideje su tu, gledam oko sebe, vidim, osluškujem. Tako dolaze ideje, ali problem je u tome što nemam vremena. I, onda se treba stati i promisliti koju ideju prvo realizirati, posebno kad je tržište kakvo je. Evo, što se tiče zadnje izložbe u prostoru Društva prijatelja dubrovačke starine, radila sam pola godine na tim slikama, na jednoj slici po deset sati, drugoj 15 sati, trećoj pet sati... Ali, ne radim samo to. Sad ponovo radim novi ciklus. Jedva čekam ustvari vratiti se u Zagreb i završiti taj dio slike, koja nema veze s ovim do sad što sam radila. Meni ima veze, jer znam što radim, ali netko bi drugi rekao da je nešto novo. - objasnila je Mercedes.
Odgovorila je na pitanje ljute li je možda paušalne ocjene o nečijoj umjetnosti.
- Najgore mi je kad netko reče:" Ovaj je dobar, ovaj je loš". Ili, recimo da je netko kič, a drugi nije. O tome se ne smije tako govoriti. To je subjektivna stvar. Može se svakome nešto svidjeti, kao što se i ne mora svidjeti. Ne sviđa se ni meni puno toga, ali neću reći da je to loše. Jer se meni ne sviđa. Nije lijepo kad se umjetnike vrijeđa na taj način. - precizirala je Bratoš.
NE PRIPADAM OVOM PODNEBLJU
Danas je dojam kako je u nekom smislu slikarstvo pomalo podcijenjeno, u onom kontekstu u kojemu se često ne poštuje apstraktnija umjetnost. Dobro, stari je to sindrom koji u osnovi se bazira na onome: "To i ja mogu nacrtati". Ali, čini se kako je najviše paušalnih komentara upravo u slikarstvu.
- Što se tiče mene osobno, volim kad se govori o mom radu. Ne volim ja pričati o tome, ali volim kad promatrač priča o onome što je vidio i doživio. Tu sebi stvaram drugu sliku. Možda sam malo mistična u tim stvarima i zatvorena. U tom slušanju, upijajući ga, nalazim ono novo što će mi pomoći u radu. Međutim, meni se doima da ja ne pripadam ovom hrvatskom podneblju. Slikarski. Mislim da dosta osoba ne razumije ono što ja radim. Svaka moja slika, naslov na toj slici i naziv izložbe je cijeli jedan koncept. Itekako razmišljam zašto baš određeno ime na nekoj slici, a zašto se cijeli ciklus zove tako. Ako se malo promisli, ne mora se biti povjesničar umjetnosti, samo se treba malo potruditi, sve piše. Ali, treba pogledati sliku naziv slike, naziv izložbe, a naravno i tekst koji prati izložbu. Istina, ponekad tekstovi znaju biti nerazumljivi, ne samo onima koji nisu povjesničari umjetnosti, nego samom autoru teksta. - rekla je Mercedes.
Kad smo kod otvaranja izložbi, nemoguće se ne dotaknuti nekakvog dojma da većina, ne svi, ali većina, tu dolaze na društveni događaj kao takav, a ne nužno na nekakvo oplemenjivanje o umjetnosti. Bratoš, kao dakle osoba koja upravo kroz razgovor s publikom daljnje se inspirira, odgovorila je na pitanje koliko su joj sama ta otvaranja, u tom njezinom kontekstu daljnjeg stvaranja, korisna.
- Kad imam izložbu, ne povodim se za onom kako je to moje otvaranje, a eto tko zna možda će netko nešto i kupiti. Zaista to radim iz ogromne ljubavi. I, želim da slike vidi što veći broj ljudi. Nebitno mi je u kojem će prostoru to biti, svejedno je. Bitno je samo da se slike vide. Volim kad ljudi uživaju u lijepome. Osobno, lijepo se osjećam kad mi posjete izložbu, ljepše nego da mi nitko ne dođe. E, sad... Istina, na izložbe odlazi svatko. Ali, ponavljam, meni je lijepo. Ono što mi je najgore je potezanje i tu se gubi energija jer se ne može lijepo popričati o samoj umjetnosti, radu... - kazala je Bratoš.
Prije samog razgovora, dotaknuli smo se pitanja "iskakanja iz paštete". Mercedes je već itekako renomirana umjetnica u Dubrovniku, jasno i u Zagrebu. Iza nje su izložbe u Makarskoj, Rijeci, Čakovcu, Vinkovcima, Pazinu... Ali, dodaje kako jako pazi "da je se nema previše".
- Ne može stalno jedan krug ljudi imati izložbe i pokazivati se. Postaneš dosadan, pa tko će to više gledati? Trebaš si dozirati neke stvari. Imao si izložbu pa ćeš imati još jednu za 20 dana ili mjesec dana. Možeš ti imati, ali onda nešto napravi novo. Totalno novo! To je onda u redu. Čak sam i ja bila odlučila svaki mjesec izlagati, u drugom gradu, s različitim slikama. To je krenulo, ali onda sam rekla: "Ne". To nije dobra ideja, sama sebe se zasitiš. A tu je i cijeli mehanizam kojega nije lako producirati. Od kataloga, pozivnica, grafičkog djela, postava. Jako je puno tih stvari kojih ima. Eh, bilo bi lijepo imati menadžere i asistente, ali baš ih se i nema. - kazala je kroz smijeh.
POSAO U UDRUZI SVITANJE
Od slikarstva, ističe, ne može se živjeti.
- Barem ja takve ne poznajem. Znam dosta ljudi u ovoj branši, ali da samo od toga žive, samo od slikarstva ili kiparstva, takve ne znam. Možda postoje, ali ja ih ne poznajem. - rekla je Mercedes, koja inače radi u zagrebačkoj udruzi "Svitanje", koja potiče različite programe za rehabilitaciju osoba sa psihičkim bolestima u zajednici.
- Radi se konkretno o osobama koje se liječe u ustanovama poput onih u Vrapču ili Jankomiru. S njima radim kreativne radionice, gdje se opuštaju. Nije to lagan posao, dolaze sa svojim problemima, sve ih poslušam... Radim s njima jer mogu raditi ono što hoću. Recimo, kako sam završila i nastavnički smjer na Pedagoškom fakultetu, rad u školi, iako djecu obožavam, nikad me nije zanimao. Ali, radi se o sustavu s granicama što me koči. Pak, u ovoj Udruzi imam slobodu kreativnosti, a uvijek dobijem i povratnu informaciju. Ispunjen mi je dan. Sad ćemo imati i izložbu što smo radili zadnja tri mjeseca. Oni su sretni, a ja još sretnija. - objasnila je Mercedes, dodajući "kako još radi i kao osobni asistent jednoj gospođi".
STRAH OD DOLASKA U DUBROVNIK
U Zagreb se Mercedes preselila nakon završenog studija na Accademia di belle arti, dok o samom studiranju govori kako je jedno nezaboravno iskustvo. U Zagreb, gdje, kako govori, nikad nije namjeravala živjeti, došla je zapravo tek u potrazi za literaturom za diplomski rad iz povijesti grafike. Ako bi išli i u daljnju povijest, prisjeća se kako je isprva upisala Medicinsku školu jer je htjela biti doktorica. Ipak, slikarstvo je presudilo. U Dubrovniku bude nekoliko puta godišnje.
- Osobno, imam strah kad dolazim u Dubrovnik. Ne znam što će me dočekati. Govore da smo biser. Jesmo, biser smo i kad netko to kaže jako se lijepo osjećam, ali s druge strane se mislim koji biser?! Biser koji ste uništili! Kojega se svjesno uništava! To me smeta i to me boli. Pola Grada više nema. Grozno mi je kad gledam to s ove strane. Kad bi tu živjela, prilagodila bih se, ali kad gledam sa strane, duša me boli. Čini mi se da nema stila, nema više stila niti u čemu. Cijeli Grad je izgubio tu estetiku, ljepotu. Malen je grad, i nekome sa strane se vide negativne strane. Stalno neki sukobi, tko s kim priča, tko s kim ne priča... - rezignirano je naglasila.
Što se tiče umjetničkog aspekta Dubrovnika, ono o čemu se ne govori, a što je gola istina, je da u Gradu postoji dosta prostora, u kojima bi i umjetnici mogli izlagati, a ne izlažu. Ne radi se tu samo o nekakvim zapuštenim objektima, radi se tu i o zgradama gdje su smještene institucije, a gdje postoji itekako prostora za izložiti, na neki način investirati u umjetnosti.
- To je ono što meni smeta. Ima tu i ustanova koje zjape prazne ili poluprazne, a u njima se ništa ne događa. Meni je palača Ranjina jedan od najljepših prostora za izlagati. Što je sad tamo? Koliko malih galerija više ne postoji... U Zagrebu se izlaže, recimo, i u zgradi Porezne uprave. U Dubrovniku je to nažalost jedna sasvim druga priča. - završne su misli slikarice Mercedes Bratoš.