Priča o vrtiću u Pilama počinje još sredinom 19. stoljeća. Želeći doskočiti gorućoj potrebi grada tada je jedan sposobni dubrovački biskup u Dubrovnik iz sjeverne Italije pozvao skupinu časnih sestara jednog netom osnovanoga reda posvećenih odgoju djece i mladeži. Koliko je njegova odluka bila vizionarska pokazala je povijest: časne sestre u gradu pod Srđem idućih će desetljeća razvijati svoj pedagoški, prosvjetni, kulturni i karitativni rad. Redovnice su se smjestile u skromnu kuću na Pilama uz koju su izgradile malu crkvu, a s razvojem svojih aktivnosti postupno su se nadograđivali i samostan i crkva. Samo netko neinformiran ili zloban ne bi im priznao velik doprinos koji su u proteklih stoljeće i pol svojim svestranim djelovanjem ostavili u Dubrovniku.
One su uz prvotni samostan 1880. godine između ulice Ivana Kukuljevića i ulice Od tabakarije izgradile veću zgradu za svoju školu i vrtić koji su djelovali do završetka Drugoga svjetskog rata. Po tada uobičajenome scenariju socijalistička je vlast, neprijateljski nastrojena prema javnim školama pod upravom vjerskih zajednica, zgradu redovnicama oduzela i ondje dijelom naselila stanare, a dijelom je pretvorila u uredske prostore; više je godina ondje bio i ured mjesne zajednice. Devedesetih su godina temeljem Zakona o povratu oduzete imovine časne sestre dobile dio svoje stare zgrade u vlasništvo dok su pojedine djelove otkupili stanari koji su tako postali suvlasnici. U posljednjoj je fazi u prizemlju djelovao dječji vrtić (jaslice) koji je ondje bio smješten temeljem ugovora o najmu s Gradom Dubrovnikom.
Časne sestre svojim su ponašanjem u posljednjih dvadesetak godina pokazivale da ne razumiju da su u novim okolnostima one suvlasnice svoje stare zgrade, da su im susjedi istodobno i suvlasnici i da su se vremena promijenila. Napetosti među njima katkad su došle i do medija, pogotovo kada su one pokušale zagraditi središnje dvorište tvrdeći da im ono čitavo pripada. S druge strane, ne može se reći da nisu znale prepoznati novi duh vremena jer su one na Ilijinoj glavici početkom 21. stoljeća izgradile novi veliki i moderni konvikt i tako nastavile svoju prvotnu zadaću odgoja ženske školske mladeži.
No, zašto idemo tako daleko u prošlost ? Kako bismo istaknuli jednu važnu činjenicu, možda najvažniju. Službenice milosrđa od prvoga su dana bile partner gradu i građanima, bile su ovdje radi njih i za njih. Prodajući svoju najstariju zgradu na Pilama privatniku za kojega su mogle biti poprilično sigurne da će prostore pretvoriti u smještaj i/ili ugostiteljstvo one su, pak, pokazale da su prepoznale duh suvremenog (dubrovačkog) doba i naposljetku počele misliti na sebe. I tko im može zamjeriti ? Oni koji bi davno učinili isto ? Oni koji su davno učinili isto, ali lamentiraju kako u gradu više nema života ?
Uz to, važno je istaknuti da je taj prostor u svim povijesnim, političkim i vlasničkim turbulencijama preko stoljeće i pol bio prostor na ovaj ili onaj način u službi javnoga, a ne privatnoga interesa. Bez obzira jesu li školu vodile časne sestre, jesu li uredi mjesne zajednice bili u prostoru koji je nakon Drugoga svjetskoga rata bio oduzet ili su jaslice bile smještene u iznajmljenome prostoru - uvijek se radilo o nekoj javnoj potrebi, višem interesu, zajedničkoj brizi. Sada toga više nema.
Ne zamjerajmo redovnicama koje su nakon stoljeća i pol shvatile da lokacija na Pilama vrijedi više od vrijedne tradicije i slavne prošlosti. Možda bi im se moglo zamjeriti to što nisu mislile na druge, na susjede, na djecu, na Grad. S druge strane, novi je vlasnik preuzeo najneslavniji dio povijesti mjesta: bahato ponašanje i predodžbu o svojoj važnosti koja je tolika da je mjesecima terorizirao čitav taj dio grada svojim radovima pretvaranja gornjeg dijela zgrade u hotel.
Pitanje je, usput budi rečeno, je li za te radove imao suglasnost konzervatorske službe. Čitav je proces, naravno, predstavljen kao poslovni uspjeh i doprinos zajednici. Kruna poslovnog uspjeha valjda je i pristupanje dubrovačko-neretvanskog župana tom poduhvatu te odluka da se Gradu podigne najamnina za prostor u kojemu je djelovao vrtić. Grad je, očekivano, procijenio da mu je predloženi iznos nove najamnine previsok te da mu na prvokup ponuđena nekretnina nije "ni potrebna ni zanimljiva". Moramo se zapitati kako to da je privatniku taj prostor bilo zanimljivo i od koristi, a Gradu ili županiji nije (makar i ne bilo za namjenu vrtića). Objašnjenja koja brojevima novih vrtićkih mjesta pokazuju da će za djecu generalno više biti mjesta tu ne pomažu, naprosto zato jer jedne grupe djece u prostoru na Pilama nema.
Gradu i Županiji nije bilo „ni potrebno ni zanimljivo“, ali županu i njegovom poslovnom partneru jest. Od naših političara i „očekujemo“ takvu vrstu „vizije“ razvoja grada… Sve to nekako zvuči kao vjerojatna namještaljka. I iako je Gradu nekretnina bila ponuđena na prvokup, i iako je sve ovdje opisano s pravne strane po svemu sudeći nedvojbeno (ne ulazeći u odobrenje konzervatora, jer koga briga za radove na kulturnom dobru), ipak nam nekako ostaje gorak okus u ustima. Zašto ? Procijenite sami je li taj neki osjećaj "za zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" osnovan ili nije...