Ribolovni štap omogućava učinkovitije udičarenje od tradicionalnog, „preko prsta“, ali samo ako je karakteristikama prilagođen tehnici lova, vrsti, snazi i veličini očekivane lovine te još nekim manje važnim čimbenicima. Posebno su važne karakteristike vršnjaka, vršnog dijela štapa koji osim što sudjeluje u izvlačenju plijena u mnogim načinima ribolova ima i ulogu pokazivača uzimanja mamca od strane ribe. To se ponajprije odnosi na štapove za ribolov na dnu, kako s obale tako i iz plovila.
Inzistiranje na tome da vrh štapa za udičarenje čekanjem na dnu treba birati prema konkretnoj situaciji, laicima vjerojatno djeluje kao pretjerivanje. Međutim, činjenica je da naoko beznačajne nijanse mogu donijeti itekako veliku razliku u ulovu.
Veoma jasno ukazujući i na najnježnije udarce, savitljivi vrh svakako pomaže ribolovcu da pravovremeno reagira. Osim toga, njihova je elastičnost presudna i za amortiziranje opterećenja prilikom kontre i tijekom borbe, odnosno zamaranja zakačene ribe.
Zbog svega toga uvijek treba analizirati situaciju, kako prije početka ribolova tako i onda kad se riba javi. Ribolovcu ne smije biti teško promijeniti taj dio štapa ako mu se učini da nije napravio dobar izbor, na što ukazuju mnogobrojne neuspješne kontre, lažni udarci i spadanje ulova s udice. Nažalost, sve je to moguće samo kod višedijelnih, teleskopskih i nasadnih štapova.
Oni koji ne poznaju karakteristike vršnjaka, s podozrenjem gledaju na njegove mogućnosti, ponajprije snagu. Međutim, statistika dokazuje da čak i pri ekstremnim opterećenjima uglavnom pucaju druga sekcija ili spojevi segmenata, a nikad vršnjak.
Do njegova oštećenja najčešće dolazi pri odbacivanju, ali samo ako se struna obmota oko njega. Zato letimičan pogled uza štap prije zamaha, treba biti navika svakog tko lovi njime. I neodgovarajuće transportiranje, odnosno držanje nezaštićenih vrhova u futroli ili torbi, dostaje čest uzročnik lomova. Te osjetljive dijelove obvezno treba nositi u plastičnoj tubi u kojoj se isporučuju.
Većina štapova za lov na dnu čekanjem se prodaje s tri vrha različitih osjetljivosti. Jedan je najprimjereniji najmanjoj, drugi srednjoj, a treći maksimalnoj težini bacanja. Primjerice, štap težine bacanja 30 do 50 grama, ima vršnjake koji optimalno rade sa 30, 40 i 50 grama težine na struni.
Međutim, za zahtjevniji ribolov je dobro, a za natjecateljski i neophodno, imati još više različitih vršnjaka za jedan štap. Dobro je ako je razlika u njihovoj težini bacanja umjesto 10 samo 5 grama. Još je bolje za svaku od tih težina imati po tri vršnjaka, odnosno po jedan koji se savija samo vrhom, gornjom polovicom i cijelom dužinom. Što više različitih vršnjaka ima, štap će biti upotrebljiviji.
Radi što bolje uočljivosti, vršnjaci su najčešće fluoroscentni. Isto tako, najčešće su oni jači, odnosno čvršći, tamnije obojeni, dok su osjetljiviji, odnosno savitljiviji, svjetlije boje. Obično se koriste kombinacije bijele, žute, zelene, narančaste i crvene boje.
Štapovi se najčešće prodaju sa dva vršnjaka načinjena od staklenih i jedan od ugljičnih vlakana. „Fiberglas“, vrhovi od staklenih vlakana, su izrazito elastičniji. Najosjetljiviji od njih upotrebljavaju se lov sitnih riba, zatim tijekom zime, kad je zbog hladnog mora aktivnost mnogih vrsta znatno usporena, te uvijek kad riba uzima mamac preko volje.
Mekani vrh je najbolji izbor kad se love cipoli i usnače, te druge manje ribe koje imaju prilično mekane usne pa često otpadaju prilikom kontre ili izvlačenja. Iako djeluju krhko, posebno u odnosu na ugljične, vrhovi od „fiberglasa“ se veoma rijetko lome.
Zbog toga iskusni natjecatelji preferiraju takve vršnjake ako love štapovima od ugljičnih vlakana, jer velikom savitljivošću staklo- plastični vršnjaci štite te osjetljive i skupe štapove od pucanja pri pretjeranom opterećenju.
Karbonski, vrhovi od ugljičnih vlakana, znatno su grublji i manje elastični, zbog čega su precizniji, ali i krhkiji, odnosno lomljiviji. Uz to su i znatno skuplji od staklo-plastičnih. Bolji su od staklo-plastičnih pri ribolovu u kurentu, na terenima s dosta morske vegetacije, te uvijek kad je na priboru i hranilica, posebno kad je treba odbaciti na veću daljinu.
Kod nas je vršne segmente, kao i sve rezervne dijelove štapa, veoma teško nabaviti, a u pravilu nisu jeftini. Uz to, potrebno ih je prilagoditi štapu i opremiti provodnicima strune. Taj je posao najbolje prepustiti meštrima, kojih je, nažalost malo. Nasreću, taj posao nije osobito težak, ali jest pipav.