Imam dojam da mi je svake godine sve teže, a ove godine posebno zbog ovog slučaja kod Šipana, govori za portal Dubrovnikpress.hr Luce Popović, koja je preživjela potonuće broda "Aurora" prije 25 godina. U sudaru Aurore s puno većom Ilirijom, u gruškom akvatoriju, smrtno je stradalo deset osoba, od čega troje djece. Luce, koja je na Aurori plovila svaki dan kao predstavnica Crvenog križa, svaku godinu na ovaj dan u more položi vijenac, s dvije ruže, koje za nju imaju posebno značenje zbog dviju djevojčica koje su se utopile.
Danas, radi se o osobi izuzetno pozitivnog i veselog duha, iako, reći će, dugo je imala traume od same nesreće. Niti danas joj, govori, nije puno lakše. Sve to skupa ponovo je oživjela nedavna pomorska nesreća u Koločepskom kanalu. "Kad sam čula da su ljudi smrtno stradali tako me je nešto presjeklo", kaže. Za portal Dubrovnikpress.hr prisjetila se svih događanja tog tragičnoga dana koji je prije 25 godina ostao urezan u sjećanju Dubrovčana.
- Plovila sam linijom Cavtat-Dubrovnik i po dva puta na dan. Obično s kolegicom, ali taj put se dogodilo da sam išla sama. Bilo je to čudno vrijeme, tada u Cavtatu. Meni su dva sina bila u vojsci, a pitali bi me njihovi vojnici gdje su mi sinovi. Što ću im reći, odgovor je bio jedini mogući: "Tamo gdje trebaju biti". Na najluđe načine sam onda izvlačila živu glavu. Tog dana sam čak prenosila i šifre o položaju njihovih brodova, eto i to je jedna možemo reći anegdota koja govori o svim događanjima u to vrijeme. U svakom slučaju, na brodu tog kobnog dana nas je službeno bilo 96, iako ja mislim da nas je bilo više od stotinu. Normalno smo krenuli iz Cavtata, pokupili grupu naših ljudi koji su radili u HE Plat. Sve najnormalnije. Doduše, ispod Kupara ima jedno uzvišenje, brdašce gdje je crkvica sv. Petra. Vidjela sam tamo vojnika kako drži mitraljez i pomislila što bi bilo da zapuca na nas. Kad eto, malo iza toga... - govori teškim glasom Luce.
- Išli smo bliže Solitudu, sve je bilo normalno. Inače, pravilo je bilo da veći brod ide sredinom, a mi bi išli uz Solitudo, ako nismo bili brži pa nas je veći brod propuštao. U jednom trenutku Ilirija se jako primaknula. Okrećem se i gledam je, kao da sam osjetila da se nešto sprema... Neku slutnju sam osjetila. Pogledala sam prema komandnom mostu i zaviknula prema članu posade: "Što je, hoćete nas spriklat!?". Dakle, pretvoriti u priklu! Toliko smo bili blizu! Tada je postalo očito da će nas udariti. A taj udarac je bio da ne povjerujete snažan i jak. Mi smo se nagnuli, ali i dalje sam vjerovala kako ćemo se sad ispraviti. Ali, jednostavno smo potonuli... Ne moram govoriti kolika je panika zavladala, bilo je tu stotine noga, tijela, prtljage... - ispričala je.
Ispričala je kako je preživjela.
- Povela sam se za kapetanom, radila što i on. U jednom trenutku smo izašli na komandni most, brzo tonuli i on mi je rekao: "Skačite", to su bili posljednji trenuci kad smo mogli skočiti. Eto, ispalo je spontano da je on skočio prije mene pa i mogu reći da sam posljednja napustila brod. Najednom, vidim kako ne znam plivati. Vidim dolje jednu ćelavu glavu koja nestaje u dubinama. I, kao da me privlači... I ja moram poći za njom. Ali, došao je netko iz momaka od naoružanih brodova i izvukao me iz mora. Hvala Bogu, ostala sam živa. - dodala je.
- Jest, nesreća je bila grozna, ali nisam vjerovala da će biti mrtvih. Zato što je bilo toliko onih koji su s rive skočili u more, onih koji su s Ilirije također skakali u more. Nažalost, bila sam u krivu. - istaknula je Luce Popović.
Jedna priča koju je ispričala posebno je potresna, a tiče se zapravo dvaju ruža koje su sad dio njezinog vijenca koji je položila u more. Radi se o dvije djevojčice, sestre, koje su izgubile život.
- One mi nisu bile na spisku! Dobivala sam iz Cavtata popis tko smije ići. Na ulazu u brod bi stajali, njihov vojnik bi čitao imena, a ja bi štrikala na papiru. Vidjela sam majku s dvije djevojčice koja je trebala ići u Grad. Ali, nema ih na spisku. Završio vojnik s čitanjem i pitam ga ja: " A što je s ove dvije djevojčice?". Odgovorio mi je da ne mogu ići jer nisu na spisku. Kazala sam mu da zove majora Delića, koji je bio razuman čovjek. On je dozvolio da majka s dvije djevojčice pođe na brod. To je bio prvi put da su neka imena naknadno dodana na spisak! Zgrabila sam stariju djevojčicu, majka je u naručju držala mlađu i smjestila sam ih u salon. Majka mi se jako zahvaljivala, rekla je da mi to nikad neće zaboraviti. Došli smo, a obje djevojčice su se utopile. Budim se po noći i govorim: "Gdje su mi djeca?" - ovu potresnu priču ispričala je Luce.
Dodaje, imala je puno teških trenutaka. Danas, ističe, ne razmišlja o krivcu nesreće, iako napominje kako vjeruje da je Ilirija prebrzo išla.
- Teško mi je, imam teških dana. Posebno na samu obljetnicu. Još ne shvaćam kako se to moglo dogoditi, tako ispred rive... Danas, najmanje što mogu učiniti je polaganjem vijenaca odati počast tim ljudima koji su izgubili svoje živote. - zaključila je za portal Dubrovnikpress.hr Luce Popović.