Kod nas se domjenci priređuju gotovo svakom mogućom prigodom; radilo se tu o Božiću, Novoj godini, Danu Županije dubrovačko-neretvanske, otvaranju kakve izložbe ili Zračne luke Dubrovnik. Toliko su česti da se čovjek jednostavno zapita je li sve oko njih što se obilježava zapravo blef stvarnosti uz koji je jedini pravi događaj papanje na tuđi račun.
Upravo su se u petak održala dva domjenka. Na prvome župan Nikola Dobroslavić je častio svoje goste, a na drugome ZL Dubrovnik prezentirala je moć organiziranjem uistinu vrhunskog otvaranja svojega novog terminala.Sve je začinjeno naravno video porukom predsjednice K.G.Kitarović.
Radilo se o "par excellance" događaju, modernom i suvremenom. Nadmašio je i otvaranje objekata iz doba Jugoslavije, ono kad bi netko iz Centralnog komiteta došao, presjekao vrpcu, pioniri bi zapjevali pokoju pjesmicu, a onda bi svi skupa pošli na janjetinu. Na aerodromu se pjevao tako isječak iz mjuzika "Jalta, Jalta", nastupio je teatar sjena, uprizorio se i nekakav laser, amo reći, spektakl... Ukratko, radilo se tu o atmosferi na koju nismo naviknuli u domaćim institucijama i korporacijama, gdje je sve po običaju onako po socijalistički; puno sivih tapita, tvrdih koltrina, tajnica i fikusa s patničkim podočnjacima.
Ako već domjenke ne možemo odbaciti kao civilizacijsku bedastoću što oni jesu, ne možemo ni očekivati da će se ti, kako ih od milja zovu, visoki uzvanici zvati na čaj i kekse. Demagoški bi bilo za očekivati i da bi ti domjenci bili za sirotinju. Uostalom, tek bi ta karta samilosti bila jedan odvratan populizam. To je jasno, logika života se ne može izbjeći te je za sirotinju grah. Ali opet, zašto nakon svega tog veselja i sreće, divne hrane i cijeđenih sokova od kukumara, nešto žeže u grlu?
Odgovor je jednostavan, zato što se radi o krivom zrcalu stvarnosti koje ne definira naše živote. Većina tim domjencima ne može niti primirisati, a oni bez imena, počesto i morala, kojekakvi sinovi bogatih očeva koji se nađu tu, nađu se zapravo više-manje slučajno, eto jer im je horoskop bio naklonjen, a ne jer to uistinu i zaslužuju. Iako je upitno koliko bi oni koji zaslužuju, odnosno oni koji su s deset prstiju nešto i ostvarili u životu željeli se naći na takvim mjestima jer za pretpostaviti je kako takvi i ne pate od žešćih kompleksa da bi svoju facu željeli tu i prošetati.
No, problem je što taj tko se eto nekim slučajem i nađe na kakvoj gozbi može uistinu pomisliti kako živimo svijet mondenih teatra sjena, sekvenci iz mjuzikla ili kanapea. Ipak, to nije naš svijet. Hrvatski, ali i dubrovački svijet je negdje sasvim drugo. Dubrovački, ali i hrvatski svijet, ne jede kanape, niti uživa uz „Jaltu, Jaltu“. Valjda se pri razmišljanjima o otplati kredita i ne stiže kulturno uzdizati uz sjene na platnu...
Ujedno, to je i razlog zašto putnik namjernik koji se eto potrefi na mjestima za odabrane na kraju svega osjeća neku životnu i opću uzaludnost.No, tako je kako je. Kapitalizam ima svoje krute okove, njega smo htjeli, ili netko drugi umjesto nas, i sad ga valja kusati sa svim njegovim blagodatima za bogate.