Ima tih fotografija na Internetu, onako određenih da nam zagolicaju maštu. Najčešće iz davnina, kako bi emocije preuzele razum, i kako bi se sjetili bezbrižnijih vremena uz koja je san o sreći bio veći od sreće same. Jedna od tih fotografija dijeli se Facebookom, a uz koju piše da je iz 1975.
Piše tu i kako se radnici vraćaju autobusima s ljetovanju te se sarkastično dodaje kako se radi o "mračnom komunizmu". Jasno, riječi su to napisane da protresu bubanj stvarnosti i izritiraju dušu u sada dosanjanoj 2018. godini. U kojoj izgleda niti banane nisu luksuz kao što su nekad bile, ali u kojoj tako i ugodna sabornica na Markovom trgu ima popust na čaj pa radnici na razmeđi svojih želja i hirovitosti tržišta ne idu autobusima za Dubrovnik već odlaze iz zemlje daleko, daleko... Svatko iz svojih pobuda, ali i bez dileme jer niti za vrijeme željezne zavjese nije bilo tako zamamno odškrinuti vrata zapada kao što je to danas.
Navodi koji opisuju fotografiju kako je riječ o ljetovanju radnika nisu točni. Fotografija prikazuje nabavu novih Atlasovih autobusa te je sasvim marketinške prilike. Godina je 1960., a ne 1975. Ali, sa uspomenama valjda može se što želi. One traju, mi ih se sjećamo i starimo s njima. Ionako će se jednom sve poravnati jer život sva sjećanja povuče sa sobom kad započne vječno putovanje. Stoga, iako se ovdje ne radi o odlasku radnika na ljetovanja, njih je tih godina bilo na ljetovanju. Ne baš uz ovakvu karavanu, ali ih je bilo.
Poslije, došlo je neko novo vrijeme. Tamo još, davnih 80.-ih kad je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila na izdisaju jer je revolucija po staroj prokušanoj metodi marksističko-lenjinističke mantre počela jesti svoju djecu, zapuhali su neki novi vjetrovi i zagolicali staru damu Europu da krene u razduživanje svojih nacionalnih sastavnica, sve s ciljem da crveni režim gurne u ropotarnicu povijesti. Bijaše to zapakirano u celofan lijepih namjera počevši od pape Ivana Pavla II., druga Gorbačova i Ronalda Reagana. Svi oni potom će se lijepo izvući iz svega s možda malkice nečistom savješću, a jedini o odgovornosti nastanka jugoslavenskog krvoprolića progovorio je vatikanski poglavar. Što je doduše u nas sramežljivo publicirano pa samim tim i ignorirano, jer Hrvatima je valjda sam Bog udijelio veliko djelo.
U svakom slučaju, raspad sistema iznjedrio je brojne velike i male heroje, državnike svake fele, a i zločince, antagoniste svakog razdruživanja u krvi pa tako i ovog jugoslavenskog. Ali evo, danas, tridesetak godina poslije kod dijela Hrvata probujao je duh prošlosti pa se sa sjetom podsjećaju vremena u kojima je radnička klasa autobusima putovala u taj mitski Dubrovnik ljetovati. Do te mjere da se konstruira stvarnost te da propagadna fotografija turističkih autobusa biva "prekrštena" u radnički konvoj na ljetovanju.
Pati li dio hrvatskog naroda od nekakve jugonostalgije ili one klasične obiteljske uz koju se čovjek podsjeća svoga djetinjstva uz Bazooka žvake, Eurokrem ili skupljanje salveta, manje je važno pored činjenice da je danas očito daska razvoja nasapunana do te mjere da ispada kako postotak razvoja ovisi o trenutnom raspoloženju spikera, a da je samostalnost bila mantra na koju su se lijepili naivni.
I, to je ono uz što poruka s fotografije boli. Nebitno je što je događaj kriv, baš u tom pričinjanju i preuveličavanju leži ta sentimentalnost ka očito boljim vremenima. Jer, fotografija ne prikazuje koncert Bijeloga dugmeta na Hajdučkoj česmi ili staru emisiju Kviskoteke što će pobuditi emocije. Ona govori o državnom uređenju u svojoj srži koje je omogućivalo radnicima, dakle ne trudbeničkim snagama, nego plavim ovratnicima, ljetovanje u dubrovačkom dekoru ljepote.
Može se za ovaj "salto mortale" koji se dogodio kriviti svašta, može se krivnja svaliti i na globalizaciju, po kojoj se ionako uvijek udara u nedostatku proniciljivijih moždanih vijuga, a može se biti još neodređeniji i stvari svesti na nekakvo krivo vrijeme što je tek poštapalica za naivne. Sve to ne mijenja na stvari apropo činjenice da ono što je nekad bila realnost, danas je samo san.
Pa i zato nedvosmisleno treba reći - zbog pogrešnih politika, korupcije i grabežljivosti odaje pučkih kuhinja postale su pretijesne. Valjda baš kao kruna samostalnosti i boljeg života.