Godina tek što je počela, a gradonačelnik Mato Franković startao je hvaleći se projektima koje je tobože realizirao kroz nekih šest mjeseci mandata koji je započeo još u lipnju 2017. godine.
Nije tiskao letke ni promidžbene biltene poput svog prethodnika Andra Vlahušića, ali je u 2018. koja tek što je počela, itekako nastavio Vlahušićevim stopama. Za Frankovića se može reći da je čak i nešto napredniji od Vlahušića. Naime, Franković je svojih deset projekata praćenih prigodnim fotografijama, koje zapravo ništa ne govore stanovnicima Dubrovnika, prikazao na dvije stranice plaćenog oglasa u jednoj lokalnoj tjednoj novini. Dok je ta novina nešto i zaradila na objavi tog Frankovićeva plaćenog oglasa, jedan portal napravio je to mukte, ili barem izgleda tako, a građani su zapravo ostali obmanuti jer od deset projekata kojima se Franković pohvalio da ih je riješio, rijetko je koji zaista i realiziran.
Franković je prihvatio time stil Andra Vlahušića, kojemu je toliko zamjerao reklamiranje.
Objavljen je taj pamflet i danas na službenim stranicama Grada Dubrovnika, u deset točki, a Franković je kao prvi projekt kojega je u proteklih šest mjeseci riješio naveo kako je „terminal u Gružu vraćen Gradu čime su zaštićeni strateški interesi Luke Dubrovnik“.
No, jeste li u Gružu vidjeli taj terminal, postoji li on uopće? Naravno da ne postoji jer njegova izgradnja još nije niti počela, a kamoli da je izgrađen. Tako nešto što ne postoji ne možemo zvati terminalom, a kamoli govoriti da je vraćeno Gradu. Osim što nije niti bio otet, taj je projekt zahvaljujući zaigranoj dječici daleko od ikakve izgradnje i realizacije.
Zadatak, za koji se Franković u plaćenom oglasu hvali kako ga je realizirao jest i Zaklada Blaga djela. Tako navodi kako je „imenovanjem Upravnog vijeća Blagih djela omogućeno ponovno humanitarno djelovanje Zaklade“.
Zaklada Blaga djela zapravo će bit riješena onog trenutka kad se gradska imovina na upravljanje vrati Gradu, koji će onda od prihoda koje ostvari od te imovine biti u mogućnosti sam znatno intenzivnije humanitarno djelovati prema onima kojima je takva pomoć potrebna.
U plaćenom oglasu kao prioritet, koji je navodno riješen, Franković je naveo kako su „dovršeni pregovori s tvrtkom Excelsa nekretnine, koncesija za žičaru se počinje naplaćivati“.
Možda je Franković s predstavnicima Excelsa nekretnina zaista i završio pregovore, no koncesijska naknada za žičaru još se uvijek ne naplaćuje, a ona zaostala teško da će ikada biti naplaćena. Osim toga, nije li Franković i njegova većina u Gradskom vijeću baš na posljednjoj prošlogodišnjoj sjednici Gradskog vijeća koncesiju s 10, Excelsi produžio, odnosno dao na 50 godina. Zanimljivo, pri tom ni on ni oni koji su zato glasali nisu razmišljali da će rijetko koji od njih živ dočekati isticanje te koncesije, ali što bi njih takve kakvi jesu to bilo i briga. Oni žive za trenutak, što njih briga što će ostaviti generacijama iza sebe. Njima je važno samo da osiguraju svoju djecu i bližu rodbinu te kumove.
„Potpisan je novi aneks ugovora s DPDS-om o gospodarenju zidinama koji je povoljniji za proračun Grada Dubrovnika“, hvali se Franković u plaćenom oglasu. Na dodatak tom ugovoru bjanko potpis stavio je i prije nego ga je amenovala većina koju drži u Vijeću. Bit će da mu je bila velika preša. Osim što nije baš zakonski poželjno stavljati potpise na bjanko ugovore, još je manje poželjno da dubrovački gradonačelnik i dalje ostaje talac skupine koju drugi političari nazivaju i masonskom ložom, nemoćan da najvrednije gradsko bogatstvo vrati na upravljanje Gradu.
Hvali se Franković tako dalje kako je „donesena odluka o kupnji Vile Čingrije kao primjera zdanja od iznimnog baštinskog značaja za Grad Dubrovnik“.
Da, Vila Čingrija svakako je primjer jednog od zdanja od baštinskog značaja za Grad Dubrovnik, no kad je iznimnost u pitanju, od nje su puno vrjedniji dubrovački ljetnikovci koji još uvijek nisu u gradskom vlasništvu. Vrjednija i palača Sponza koju bi država trebala vratiti Gradu, a ne mu je prodati, ukoliko je baš to nekretnina o čijoj kupnji razmišlja Franković, a o njoj još uvijek ne želi javno govoriti jer se, kako je kazao, radi o iznimno osjetljivoj nekretnini.
Čingrija koju će obnavljati DPDS, a u kojoj će poslije obnove biti javni i komercijalni sadržaji, a malo više komercijalni, ipak nije za građane toliko važan objekt. To što će DPDS obnavljati zdanje koje će potom biti dijelom komercijalizirano, dakle bit će na upravljanje dano nekom privatnom poduzetnikom, u ovom Gradu nikoga ne zanima. Baš kao što nikoga ne zanima što se za obnovu Čingrije neće možda ni raspisivati javni natječaj, a trebao bi. Kad smo kod javnih sadržaja u Čingriji će vjerojatno otvoriti kakav muzej ili galeriju, tek da javnosti zamažu oči. Onda će taj sadržaj predstavljati kao iznimno važan za Grad.
Za Frankovića je iznimno važan i ljetnikovac Bunić-Kaboga pa navodi kako se „pokretanjem procedure za prijenos vlasništva preostale 2/3 nekretnine ljetnikovac Bunić Kaboga vraća u cjelovito vlasništvo Grada“.
Što će se u tom ljetnikovcu događati važno za građane i na koji će način i s koliko novca održavati to zdanje, Franković u plaćenom oglasu ne navodi. Možda će i on nakon prijenosa vlasništva biti povjeren na čuvanje DPDS-u?! Kad ga već prenosi u vlasništvo Grada i kad će taj ljetnikovac biti od tolike važnosti za građane, možda nije na odmet da Franković malo promisli te projektira i izgradi kakav pločnik ili pješačku stazu do tog ljetnikovca, čisto da mu građani ne hodaju po cesti dok hrle u ljetnikovac Bunić-Kaboga. O adekvatnom parkingu koji bi mogao primiti veći broj automobila ili autobusnoj stanici suvišno je i razmišljati.
Od deset točaka navedenih na Facebooku, a koej su i u plaćenom oglasu, svakako je najzanimljivija točka, odnosno projekt pod rednim brojem sedam – „uveden red u upravljanje javnim površinama uz oslobađanje pješačkih koridora i javnih prostora“.
Zima je, nema turista pa taj navodni red u upravljanju javnim površinama, odnosno oslobođeni pješački koridori i javni prostori prostom oku još nisu vidljivi. No, nije predsezona tako daleko, brzo će Uskrs, a tada će biti vidljivo što je i koliko oslobođeno.
„Potpisan je ugovor s Ministarstvom branitelja o sufinanciranju izgradnje 108 stanova za branitelje“, navodi Franković.
Koliko im je stanova izgrađeno i zemljišta dodijeljeno, ida da se da u Dubrovniku ima više branitelja danas nego što ih je bilo u ratu. Osim toga, bilo bi lijepo da stanove, kad im već grade, gradi u potpunosti država, a ne jedinice lokalne samouprave. Inače, rijetko je koja država svojoj vojsci za ratovanje gradila stanove, ali eto, Hrvatska kao iznimno bogata zemlja blagostanja takvo nešto sebi može priuštiti.
Eh, da, navodi Franković i kako se „nastavlja obnova zgrade Državnog arhiva (zaustavljena prije 8 godina) uz sufinanciranje Grada Dubrovnika“.
To je inače za građane iznimno značajan projekt. I tu država zaostaje s parama pa će ih dati Grad preko DPDS-a jer Grad solada ima za bacanje, nema veze što roditelji u vrtiće moraju nositi papirnate ručnike, plastične čaše, drvene bojice i papire za crtanje, neka Grad obilato sufinancira obnovu zgrade Državnog arhiva.
Budući da najavljuje kako će od 1. lipnja 2018. građani piti čistu vodu i za vrijeme kiša, zaista nije jasno zašto se izgradnja pročistača našla u plaćenom oglasu u prvom siječanjskom izdanju lokalnog tjednika kad eto i sam navodi kako projekt nije završen.
Zanimljivo je kako gradonačelnik među navodno ostvarene projekte u prvih šest mjeseci svoga mandata nije uvrstio niti jedan koji će nadomjestiti turizam. Naime, ako turisti u posljednje vrijeme u Dubrovniku postaju nepoželjni onda bi bilo logično osmisliti projekte kojima će se nadomjestiti prihodi ostvareni od turizma, a takvih projekata još nema na reklami. Ipak, neka se gradonačelnik reklamira jer što bi se zamarao konferencijama za novinare na kojem bi ga netko možda nešto i pitao kad u svakom trenutku može platiti reklamu.
I eto, Šuica je imala katalog, Vlahušić letke i biltene, a Franković plaćene oglase u lokalnim tjednicima. Svi su se oni reklamirali s ciljem da njihove poruke i rad dopru do građana. No, osim što je besmisleno reklamirati se na početku mandata s projektima koji su zapravo u začetku, još je besmislenije nastaviti raditi isto ono što si svom prethodniku zamjerao. Ali sve se to može opravdati onom starom „vidila žaba gdje konja kuju pa digla nogu da i nju potkuju“.