Osmi je dan mjeseca lipnja, oblačno, sparno, vrijeme i nije baš od kupanja. Sjećate li se kako bi ovakvi dani s početka sezone izgledali proteklih godina... Tisuće turista razmililo bi se Gradom, restorani bi u doba objeda bili prepuni, čekalo bi se u redu za stol, gužve u suvenirnicama, konop u Vratima od Grada, gužva na mostu od Pila, brojni autobusi, taksisti...
Iako pandemija u svijetu još nije zaustavljena, amo ipak kazati u post korona vremenu, Dubrovnik pruža sasvim drukčiju sliku.
U Gradu su otvoreni kafići, ali u njima i nema baš nešto gostiju „za pohvalit se”, od restorana radi tek njih nekoliko, na Prijekome jedan, na Zelenoj placi četiri, Iza Roka niti jedan, na Jezuitima suncobrani čekaju bolja vremena, u Ulici od Puča i u ono otvorenih butiga rijetko tko zalazi, Boškovićiva ili ti ga po naški ulica od Buže kojom se tisuće ljudi dnevno uspne i spusti sablasno je prazna, u toj ulici ne radi niti jedna od inače brojnih suvenirnica... Široka ulica je ponovo široka.
Na parkingu na žičari koji je otvoren za goste samo je nekoliko automobila sa stranim tablicama, parking je napola prazan.
Sretne se doduše čak i pokoji stranac.
Tužnije su ovo slike nego one od prije dva mjeseca usred karantene, jer slike praznog Grada usred pandemije nekako su se podrazumijevale, ali sada, sada su one odraz ekonomske propasti u Gradu kojem se „do jučer” (neopravdano) nametala titula najbogatijeg grada u državi.
Davor Mladošić
