U piramidi hranidbenog lanca u moru jedno od značajnijih, temeljnih mjesta zauzimaju rakovi. Jede ih većina morskih životinja, među njima i brojne ribe koje se love udicom, pa je logično da se mogu i rabiti kao mamci. Jedan od najbrojnijih je vodar, u znanosti poznat kao carcinus aestuarii, a kod nas se naziva mažineta, suša, kosmej, suša, ležaja, svilinjak, dežula, bilaš, petroljo, zenčar, karo, babača...
Vodar je kratkorepi, dekapodni rak, dakle s deset nogu. Naraste do 40 mm širine tijela koje je na prednjoj strani šire i s nizom bodlji. Ovisno o staništu, smeđe je sa sitnim tamnijim točkicama, odnosno maslinaste, zelenkasto sive boje. Živi na mekanom dnu blizu obale, do 20 metara dubine. Često se zadržava među travom i u blizini ušća. Dosta je lako dostupan i to manje-više preko cijele godine. Najbrojniji je u plimnoj zoni, zbog čega ga je relativno lako loviti.
Danju se obično skriva ispod kamenja i u pukotinama iz kojih noću izlazi da bi se hranio. Lovi se skupljanjem, za što je potrebna brzina, jer kad se osjeti ugroženim rak se začas uvuče u prvu rupi na koju naiđe. Za noćno skupljanje neophodna je lampe, najbolje naglavna.
Vodar se najlakše love u vrijeme oseke, tako što se u ribarskim čizmama gazi plićakom i skuplja rukom. Najbolja mjesta za hvatanje su zaštićene luke te blatnjavi estuariji - niska riječna ušća.
Postoje dva glavna načina za skupljanje rakova za mamac. Prvi je pretraživanje samog ruba stjenovite obale i mekanog plićaka uz nju. Pritom treba prevrtati kamenje, nakupine morskog raslinja, odbačene predmete te pregledavati stjenovite pukotine.
Područja s usamljenim ili manjim skupinama kamenja te ona s obraslim obalnim stijenama prirodne su utočišta, osobito kad se oni mitare, mijenjaju oklop. Pri pretraživanju svaki podignuti ili prevrnuti kamen, bio ili ne rak pod njim, vrati u početni položaj. Na taj se način postiže da prirodno sklonište, istovremeno i zamka, ostane i dalje učinkovita. Nasumično odbačeni kamen često padne na travu koja će se brzo početi raspadati u užasnu smrdljivu prljavštinu kojoj se nijedan rak neće približiti. Osim toga, odbačeno kamenje može naleći na dno bez prostora u koje bi se rakovi mogli zavući.
Kod nas posve nepoznat, a diljem Europe veoma popularan način pribavljanja vodara je pomoću zamki postavljenih uz obalu. Kao zamke najčešće se koriste komadi odvodnih i sličnih cijevi te stare automobilske gume, u koje se vodari rado skrivaju. Postavljanje niza zamki težak je posao, ali trud se dugoročno isplati. Na dobro odabranom području u klopke će vodari stalno dolaziti tijekom većeg dijela godine, a gdje je voda toplija čak i zimi.
Skupljene vodara valja oprati čistom morskom vodom kako bi se s njih uklonila sva prljavština, posebice temeljito ako ih se želi duže očuvati na životu, kakovi su najprivlačniji ribama. Učinkovito držanje živih rakova nije teško, ali može oduzeti puno vremena.
Veoma je važno zbrinuti ih čim prije nakon ulova, a najlakše je staviti ih u kakvu posudu čije dno pokriva centimetar, dva morske vode. U nju treba dodati nekoliko kamenčića i posudu spremiti na zračno i mračno mjesto. Tako zbrinuti vodari poživjet će nekoliko dana. Još duže, dva do tri tjedna, poživjet će ako se čuvaju na dnu mora u izbušenoj posudi s poklopcem. Stavi li se u posudicu svakih nekoliko dana hrana, vodari će se moći neograničeno dugo održavati na životu.
Vodar je svežder pa se može hraniti malim školjkašima s mekim oklopom, račićima, crvićima te komadima riba, ali ne i algama iako se njima hrani na slobodi.
Neograničeno dugo čuvati se mogu i doma u posudi s morskom vodom s pumpicom za zrak, uz hranjenje. Vrlo dugo mogu se čuvati i u plitkoj posudi s morskom vodom smještenom u hladnjak. Za takvo čuvanje važno je ne prenatrpati posudu. U posudu dimenzija oko 50x 40 cm i visine 5 do 15 cm, primjerice za pečenje, škrovadu ili pijesak za mačke, ne treba staviti više od 20-tak većih vodara. Nakon što ih se prekrije vlažnim morskim algama ili vlažnom krpom treba ih pohranite u hladnjak na temperaturi od oko 3 ili 4 stupnja te zalijevati svakodnevno svježom morskom vodom.
Vodare u različitim fazama mitarenja, promjene oklopa, treba odvojeno čuvati jer zahtijevaju različite tretmane. Rakovima koji se ne mitare, koji su najprikladniji za dugo čuvanje, dovoljno je dati nekoliko minuta da piju svježu morsku vodu. One, pak, kojima je oklop pukao treba poljevati znatno kraće vrijeme kako ne bi usisali dovoljno mora da bi nabubrili i odbaciti oklope prije nego što ih se koristi za mamčenje. Naime, tijelo mitarenog vodara je mekano, želatinasto i manje privlačno od onog u oklopu pa čak i onog koji je ne mitaren oguljen ručno.