Gradsko je vijeće zbog efekata korona krize na gradske prihode obustavilo isplatu subvencija za zrakoplovne karte od Dubrovnika do Zagreba i obratno. Obustavljene su i subvencije za cestarine na autocesti A1 za prvu skupinu vozila. Gradonačelnik Mato Franković obrazložio je kako su ove subvencije i inače, odnosno u normalnim uvjetima u kojima smo do ožujka živjeli, bile zapravo nadstandard. No, iako ih je obećao vratiti kad se gradske financije vrate u normalu, kad to bude činio, neka triput promisli je li baš normalno da Grad Dubrovnik onima koji novca imaju subvencionira povratne zrakoplovne karte i cestarine.
I u vrijeme obijesti, u kojem smo do ožujka živjeli, nije normalno da Grad Dubrovnik nekome tko u Zagreb ide u shopping ili na izlet da malo primijeni ambijent, subvencionira povratnu zrakoplovnu kartu. Nije to baš normalno iako je ograničen broj karata i cestarina koje Grad subvencionira pojedincu. Naime, predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica bio je u pravu kada je onako plastično pojasnio kako je Grad subvencionirao povratne karte gospođama koje su u Zagreb išle kupiti vestu jer upravo se to događalo, odnosno Grad je proteklih nekoliko godina subvencionirao obijest, a ne potrebu.
Je li normalno da Grad Dubrovnik nekome tko vozi terenca vrijednog i par stotina tisuća kuna subvencionira cijenu cestarine na autocesti? Logično je da vlasnik skupog automobila ima i novca za cestarinu, kad se već odlučio voziti autocestom, kao što je logično da gospođe koje imaju novca za shopping u Zagrebu, mogu sebi platiti punu cijenu povratne zrakoplovne karte.
Naravno, postoje ljudi koji će se, bez obzira na platežnu moć, uvijek grebat, a postoje i oni koji to neće činiti jer je to naprosto stvar mentaliteta, stil života. Na Gradu Dubrovniku kao instituciji je da zaustavi grebatore.
No, hrvatski političari, posebno ovi na lokalnim razinama, ljude su upravo izmišljajući te raznorazne modele subvencija i poticaja poticali da se grebu jer cilj većine tih političara jest što dulje se održati na vlasti, a to su dijelom i postizali bacajući prema narodu pare ili kako se to moderno zove subvencije. Nakon što je taj model do savršenstva doveo zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, postupno su ga počeli primjenjivati i drugi gradonačelnici i načelnici, pa čak i oni žestoki Bandićevi protivnici nisu mogli odoljeti tom modelu kupovine naroda, odnosno glasova za sitniš.
Svojevremeno su u Hrvatskoj neke stranke biračima koji bi ih zaokružili na biralištima pa nakon toga slikali listić uz osobnu kartu, kao dokaz da su izvršili zapovijed, davale 200 kuna. Model nepotrebnih subvencija tome je ravan, doduše nešto je sofisticiraniji, ali cilj mu je isti, dobiti glas na izborima i zadržati se na vlasti.
Gradonačelnik Mato Franković na sjednici Gradskog vijeća rekao je kako se subvencije za avionske karte i cestarine obustavljaju dok se ne steknu financijski uvjeti za njihovu ponovnu primjenu. Za te je subvencije gradonačelnik odlično ustvrdio da su nadstandard.
Subvencije za aviokarte i cestarine Franković inače nije uveo. Učinio je to njegov prethodnik Andro Vlahušić. Franković ove nepotrebne subvencije nije ukinuo, štoviše, na sjednici Gradskog vijeća je priznao kako rezanje nijednom političaru nije ni drago, ni lijepo, ni poželjno, a niti je 10 mjeseci prije lokalnih izbora to politički mudro.
Za razliku od svojih prethodnika, Franković shvaća kako za raznorazne subvencije i poticaje treba uvesti imovinski cenzus. Naglasio kako je kako imovinski cenzus treba uvesti prvenstveno zbog socijalne pravednosti.
Socijalna pravednost bila je okosnica SDP - ova izbornog programa na izborima 2016. godine, socijalna pravednost inače je jedan od osnovnih postulata socijaldemokrata, ali ono što gradonačelnik Franković razumije, ne shvaća, sudeći po njenom istupu, gradska vijećnica SDP - a Tatjana Šimac Bonačić. Naime, ne razumije ona izgleda ni što je nadstandard, ni zašto je potreban imovinski cenzus, pa je tijekom rasprave s gradonačelnikom stalno miješala ta dva pojma. Malo su joj subvencije za aviokarte i cestarine bile nadstandard, a malo socijalna mjera, a sve je to stavila u isti lonac s populizmom. Tako je i one besplatne udžbenike za osnovnoškolce, koje je dijelio bivši gradonačelnik Andro Vlahušić nazvala populizmom.
Žena je to koja je u dva mandata Andru Vlahušiću bila zamjenica, zadužena za društvene djelatnosti, a koju se u vrijeme kad je Vlahušić sve te subvencije uvodio, nije moglo čuti da se tim Vlahušićevim politikama javno protivi. Štoviše, u to vrijeme bezidejni lokalni SDP sve je te Vlahušićeve projekte prihvaćao kao svoje naveliko ih hvaleći. U to vrijeme te projekte Šimac Bonačić nije javno nazivala populističkima.
Inače, besplatni udžbenici za osnovnoškolce nisu nikakav nadstandard niti su populistička mjera. Besplatne udžbenike svojim osnovnoškolcima već dugi niz godina osiguravaju brojne zemlje Europske unije, poput jedne Njemačke koju Hrvati često uzimaju kao zemlju uzor. Kancelarka Angela Merkel odlično zna koji su benefiti za zemlju s visokoobrazovanim stanovništvom u kojoj je baš kao i u Hrvatskoj osnovno obrazovanje ne samo obavezno već je i odlična osnovna naobrazba temelj bez kojeg nema daljnjeg kvalitetnog obrazovanja bilo kojeg pojedinca. Angela Merkel dobro zna koliko je važno za Njemačku imati vrhunske liječnike, inženjere, znanstvenike, stručnjake, lidere o čijim znanjima, postignućima i uspjesima ovisi i uspješna budućnost Njemačke.
Da je Hrvatska to radila proteklih 30 godina, da je poticala i subvencionirala uspješnost, vjerojatno bi efekti korona krize na njezino gospodarstvo bili puno manji, ovako zemlja koja je subvencionirala krevete i ugostitelje sad na koljenima moli europsku pomoć.
Baš kao što je rekao i gradonačelnik Franković „netko uvijek može više, a netko ne može, nekome treba dati potpuno besplatno, nekome participirati s 20 posto, a nekome platiti 100 posto”, baš tako ubuduće treba i posložiti taj mozaik subvencioniranja.
Populizam i populističke skupine kratkog su daha, njima je rok trajanja uvijek ograničen, no iza sebe gotovo u pravilu, baš poput skakavaca ostave pustoš, a Hrvatska je najbolji primjer pustoši koju su iza sebe ostavili populisti. Dubrovnik tim putem ne smije ići pa je na gradonačelniku Frankoviću da jednom, kad se vratimo u onu našu staru normalu, posloži stvari. Subvencije, potpore i davanja trebaju biti usmjereni isključivo prema onima kojima su potrebni prema određenom socijalnom cenzusu.
Grad kao što je Dubrovnik, posebice zbog svoje povijesti i onih koji su ga u tom vremenu učinili izvrsnim, treba u budućnosti poticati i subvencionirati izvrsnost svoje djece, studenata i poduzetnika jer oni su ti koji će ga svojim stečenim znanjima i vještinama dalje graditi, na njima ostaje.
Subvencioniranje tuđih hirova poput letenja u Zagreb u shopping, na sastanke, gaže na kojima se zarađuje kao i vožnje skupim automobila po autocesti, na način kako se to dosad radilo, kao ružan san treba zaboraviti. Uostalom, kad bi se moglo dobiti ime i prezime svakog onog pojedinca koji je primjerice u 2019. letio ili vozio uz gradsku subvenciju itekako bi se vidjelo da je Grad ovih nekoliko proteklih godina zaista subvencionirao obijest i one koji imaju, ali se vazda za nešto grebu.
Za Grad u čiju se infrastrukturu nije ulagalo od sredine 60. - tih godina, nadstandard su suvremeno uređene i asfaltirane prometnice na užem gradskom području, razvedena kanalizacijska mreža na 100 postotnom području, pitka voda u mjestima na širem gradskom području, toaletni papir, papirnati ručnici, čaše, papir i pribor za crtanje u vrtićima, gospodarska i razvojna strategija koje ne počivaju na masovnom turizmu su nadstandard, a ne subvencionirane aviokarte i cestarine za one kojima to nije potreba.
