I dok hrvatskim klubovima ovog nogometnog ljeta zasad dobro ide u Europi, u Dubrovniku uz vijest kako će na Gradsko vijeće Grada Dubrovnika ići natječaj za javno-privatno partnerstvo za izgradnju nogometnog stadiona u Lapadu, starije generacije nekako su se podsjetile slavnijih dana dubrovačkoga nogometa i kluba koji sada zapravo životari na razmeđi treće i četvrte lige, a taj procvat hrvatskog nogometa zapravo nije zahvatio i sam jug zemlje.
Uopće, sami procvat treba se uzeti s kojim zrnom soli jer još je nejasno koliko se tu radi o ciklusu, nekom novom razdoblju uz koji eto grupne faze Europske lige postaju pravilo, a koliko se radi o iznimkama koje ovise o prodaji igrača. No, činjenica jest kako Rijeka, Dinamo, Hajduk i Osijek bilježe lijepe rezultate, dok nekadašnji peti, šesti nogometni centar u Hrvatskoj, Dubrovnik funkcionira po principu potpune stihije.
Jasno, sad nekome možda sama geneza o GOŠK-u kao jednom od najvećih nogometnih centara čudno zvuči, ali nije to ništa nelogično. Jasno, Dubrovnik nikad nije spadao u prvi ešalon hrvatskog nogometa, odnosno uz bok Dinamu i Hajduku, pa ni uzbok Rijeci i Osijeku ili možda Zagrebu. No, u Dubrovniku se igrao kvalitetan drugoligaški nogomet u bivšoj državi, a da GOŠK-Jug nije stavljen u istočnu grupu možda bi bio dostigao i prvoligaški status. 
Starije generacije iz sjetit će se braće Lovra i Marina Kurtele, Zrilića, Jovića, Nakića ili pak kasnije Mirkovića, Miškića, Lizatovića, Muharema Kocića koji je bio i dubrovačka legenda malog nogometa... Nažalost, radi se o jednom nedovoljno istraženom razdoblju, prepuštenom samo na sjećanju onih koji su tada nogomet pratili, a koji postaju sve stariji i stariji... No, čim se i površinski zagrebe po ovoj temi jasno je da je GOŠK-Jug nešto značio u ondašnje, zapravo zlatno klupsko nogometno vrijeme.
Značio je Dubrovnik i poslije, kad je HNK Dubrovnik u prvoj polovici 90-ih igrao prvu ligu, no sve poslije može se svesti pod egidu zaborava. Preživljavanje iz sezone u sezonu, poneko sučeljavanje u Kupu s Dinamom ili Rijekom, a kasnije, valjda baš u smislu onog nesretnog čavla u lijesu, i spajanje u jedan klub koje je čak osobno u Dubrovniku amenovao Davor Šuker.
Zato, vijest kako će pred gradske vijećnike ići natječaj za izgradnju nogometnog stadiona u Lapadu itekako je značajna za oporavak dubrovačkog nogometa, kako eto ne bi vječno ostao za korak kraći od svih drugih nogometnih centara koji su nas davno prešišali. Nažalost, sama vijest o izgradnji stadiona prošlo je nekako tiho, valjda po poučku one basne o dječaku kojemu nitko nije vjerovao da će vuk pojesti ovce jer je uvijek lagao o tome. U ovom slučaju, puno je tih dječaka, koji su obećavali i obećavali stadion.
Ideja obnove datira još iz 80-ih godina prošloga stoljeća, a naposljetku osim povremenih ušminkavanja ništa od toga nije bilo. Zapravo, u novije vrijeme, svaka gradska uprava problem je pokušavala riješiti na svoj način. Još je za vrijeme Dubravke Šuice postojala mogućnost izgradnje nogometnog stadiona bez atletske staze, s desetak tisuća mjesta u gledalištu. Arhitekti su tada zamislili da se ispod razine travnjaka učine dva kata trgovačkog centra, ali i etaža s 500 parkirnih mjesta. Pokušavao je po pitanju stadiona i Andro Vlahušić. Prvotna ideja je bila o pet tisuća natkrivenih sjedećih mjesta, također s donjim etažama u vidu parkinga i trgovačkog centra. Poslije se zbog, kako je navedeno, "preizgrađenosti" od toga odustalo pa se pristupilo projektima stadiona bez podzemnih etaža, ali i bez atletske staze.
Na kojem tragu je gradonačelnik Mato Franković, odnosno hoće li biti na tragu Andra Vlahušića ili će ići u neku novu priču, znat će se zapravo kad ova tema dođe pred vijećnike. No, ako je suditi po priopćenju Grada Dubrovnika, stadion bi trebao imati "i pripadajuću trgovačku infrastrukturu", što opet sugerira kako se radi o ambicioznijem projektu. Za nadati se samo kako će ostati atletska staza, jer u Dubrovniku za atletiku još uvijek nema alternativa.
Svakako, sama ideja, intencija da se nešto učini po ovom pitanju je dobrodošla, čisto iz zdravorazumskog rezona kako je funkcionalan stadion dio civilizacijske norme. Onda je posebna priča o povratku dubrovačkog nogometa tamo gdje je nekoć i bio, što bez stadiona, kao ustvari minimuma za takvo nešto, jednostavno neće biti moguće.