Od antičkih vremena na Jadranu postoje svjetionici. Danas ih je u funkciji 50, samo 16 s ljudskom posadom, a tek na nekoliko uz svjetioničare na njima borave i njihove obitelji, što je nekada bilo uobičajeno. Također, nekada je bilo uobičajeno da supruga svjetioničara sudjeluje u svakodnevnim poslovima oko svjetionika, čak i samostalno upravlja njime kada bi svjetioničar bio onemogućen u tome.
Za razliku od mnogih dijelova svijeta, gdje su žene svjetioničara u različitim povijesnim trenutcima uspjele izboriti da budu plaćene za svoj rad, u početku kao asistentice, a potom i kao samostalne svjetioničarke, to se na našem dijelu Jadrana do danas dogodilo samo jednom, točno prije 125 godina. Taj jedinstveni slučaj na našim prostorima nije se dogodio planski, a nije ni potrajao.
Zanimljiva i tužna priča o tome vezana je uz svjetionik smješten na sjevernoj strani otočića Daksa, na prilazu luci Gruž. Izgrađen je 1872. godine i jedan je od najmanjih na Jadranu. Kula iznad krovišta mu je visoka samo 4 metra.
Od prvog dana rada narednih 30-tak godina na svjetioniku su radili članovi obitelji Kustić. Najprije otac, čije ime autoru nije poznato, a po njegovoj smrti sin mu Petar. No, on je vječno bio lošeg zdravlja te je poslije kraćeg liječenja umro 28. siječnja 1901. godine, samo pet dana nakon što mu je od tuberkuloze preminula sestre Ane.
Nakon smrti Petra, samoinicijativno, a uz prešutni pristanak austrougarskih vlasti, posao svjetioničarke preuzela je mlađa Petrova sestra Eudoksija. No nakon pola godine samostalnog rada Pomorska Vlada joj je naredila da napustiti lanternu. Od tada, pa sve do danas na našem dijelu Jadrana nije bilo ni jedne službene svjetioničarke, a nema više ni žena koje brinu o svjetlima u lukama, kao što ih je bilo nekoliko u drugoj polovini prošlog stoljeća.