Prije nekih desetak godina, osnovni problem kad se govorilo u kontekstu razvoja tehnologije i djece, bile su kompjuterske igre, odnosno nekakvoj ovisnosti, obično adolescenata s njima. No, danas problem je mutirao u općenitu općinjenost djece, dakle i one od dvije, tri godine, ekranima, obično mobitelima na kojima se puštaju crtići ili igraju igrice. Postoje istraživanja koja dokazuju koliko ustvari ti ekrani kod djece izazivaju ovisnost, naime neuroznanstvenici su dokazali da je ovisnost o digitalnim medijima u mozgovnom procesu vrlo slična kokainskoj ovisnost. Dubrovačka psihoterapeutkinja Bistra Đukić za portal Dubrovnikpress.hr rekla je više o ovom problemu.
Govori kako je "zurenje u ekrane danas pitanje koje nailazi na mnogo suprotstavljenih gledišta, međutim svi se slažu da je previše ekrana štetno".
- Dokaz za to je čitava jedna generacija od, procjenjuje se, desetak milijuna mladih Japanaca koji nemaju nikakve druge aktivnosti u životu, zatvoreni su u kući i povezani jedino s kompjuterom. Jednostavno, ne usude se više izaći u svijet i živjeti na drugi način. Na žalost, takvih ima i kod nas, u Dubrovniku. - njezine su riječi.
- Kad je previše, onda stradavaju druga područja života koja su isto tako važna. Jer kroz igru s vršnjacima i druženje „uživo“ stječu se mnoge vještine za koje ne postoji učenje preko interneta. Kompjuteri i mobiteli nude stvarnost bez pravog rizika. Igra se može započeti iznova, može se otvoriti novi profil i krenuti od početka. Iako su zlostavljači našli način da i tamo prodru. U stvarnom svijetu postoji rizik da budemo povrijeđeni i snosimo posljedice svojih djela. Ali, i rizik da uspijemo i dokažemo sebi i svijetu da smo vrijedni. - istaknula je Đukić.
Naglasila je kako naravno da svi skupa kao društvo želimo da nam u suvremenom svijetu djeca budu informatički pismena i da imaju pristup suvremenim informacijama i dostignućima, koja su sad dostupnija nego ikad. No, opet napominje, da kao i u svemu drugom, potrebno je pronaći pravu mjeru, jer, dodaje, mjera je "majka svih mudrosti".
- Najvažniji primjer od kojeg najviše djeca uče pružaju roditelji. Ako sami stalno provjeravaju mobitele ili dugo vremena provode za kompjuterom, stvaraju u očima djece sliku da je to poželjno i dobro. Ono što roditelji govore ima puno manju snagu od onoga što pokazuju djeci kroz ponašanje. Dapače, ako govore jedno, a ponašaju se na drugi način, proizvode zbrku kod djeteta. Ono što je mene zabrinulo je što vidim na šetnici Uvali Lapad za stolovima puno male djece koja više ne jurcaju okolo, nego mirno sjede uz mobitel. To je postao način da se dijete smiri. Lakše je tako popiti kavu s prijateljima, ali kako sutra tom djetetu objasniti da nije dobro stalno biti na mobitelu, ako smo mu ga sami gurnuli u ruke kad ga nije htjelo. - rekla je Đukić, dodajući kako "roditelji sve češće djeci upale TV kad žele biti u miru, ili im daju igricu".
- To je isto kao kad su meni roditelji govorili „da te nisam čula“ samo s dalekosežnijim posljedicama. Kako tome pomoći? Ne mogu nikog osuđivati jer roditelji su preumorni i nađu način da umire djecu koji im se čini bezbolan. Nisam sigurna da ni ja ne bih bila učinila isto u vrijeme dok su moja djeca bila mala. Svakako sam za dogovoreno vrijeme u kojem su isključeni aparati. To može biti u vrijeme ručka kad se odlažu mobiteli i gasi svako ometanje. Važno je njegovati razgovor sa svojom djecom od malena. Ne može se upasti pubertetliji i reći: hajdemo razgovarati, ako nije razvijeno razgovaranje tijekom ranog djetinjstva. - pojasnila je.
- Kad je problem narastao teško je zabranama postići išta. Tad je potrebno dogovaranje i pregovaranje i ukazivanje na dobre strane vremena koje se provodi bez gledanja u ekrane. - zaključila je za portal Dubrovnikpress.hr Bistra Đukić.