O Istanbulu, nekadašnjoj turskoj prijestolnici, kao znaku pored puta na raskrižju svjetova sve se zna. On je i Stambol i Konstantinopol i Carigrad. Samim tim i svojevrsni sentimentalni vremeplov kroz povijest koji ne ostavlja ravnodušnim milijune posjetitelja iz cijelog svijeta. No, što je maleni Dubrovnik velikom Istanbulu? Tek kuriozitet kao svjedočanstvo trgovačkog i diplomatskog odnosa moćne carevine s jedne i naizgled malene Dubrovačke Republike s druge strane ili pak odnos koji je određen da traje?
Osam milijuna ljudi godišnje posjećuje Istanbul.
Svašta je tu za vidjeti, od Velikog Bazara, najveće pokrivene place na svijetu do Aja Sofije čiji monumentalni značaj se ne treba niti objašnjavati, Plave džamije ili pak bezbroj drugih džamija... Dok smo sjedili u prostorijama Dubrovačkog simfonijskog orkesta, ima tome skoro godinu dana, lutnjist Edin Karamazov kazao je kako bi on ukinuo turizam, dodajući kako priznaje hodočašće, ali ne i turizam. Zvuči to na prvu kao buntovni revolt, ali zapravo jasno je na što je Karamazov mislio. Kao čovjek koji toliko putuje, njemu je i bliže i daljnje susjedstvo tek "avilija" s koje kreće na europske i ine glazbene pozornice.
Vodeći se tom idejom uz koju turizam predstavlja čekanje u redu i nervozno obilaženje znamenitosti, a hodočašće lutanje neznanim ulicama kao svjedočanstvo povijesti izmiješanih kultura, osnovni cilj dakle je pronaći tragove i znakove Dubrovnika u Istanbulu.
"PA GDJE JE VLAHUŠIĆ"
Prva dodirna točka svakako je Povelja o partnerstvu Dubrovnika i istanbulske općine Beyoglu. "Pa gdje je Vlahušić, hoće li mu se pozitivno riješiti ovo što se događa na Ustavnom sudu?", pita Melis Kaplangi iz protokola Općine Beyoglu. Eto, Vlahušić kao prva dodirna točka Dubrovnika i Istanbula i tema za razgovor s ovom simpatičnom damom.
- Nama je on bio toliko simpatičan, sve nas je osvojio svojim šalama, neposrednošću, najzaslužniji je što je potpisana Povelja o partnertvu. Odlično se slagao i s našim načelnikom Ahmetom M. Demircanom, oni su toliko skupa šetali, razgovarali... - govori Melis.
Općina Beyoglu je svojevrsni "Istanbul u Istanbulu". Nije ona toliko obimna, ima oko 250 tisuća stanovnika, no ujedno u njoj je smješteno i 50 posto svih hotelskih smještaja u Istanbulu. Dosta istanbulskih znamenitosti smješteno je upravo u ovoj općini. Moglo bi je se recimo usporediti s povijesnom jezgrom u Dubrovniku. Inače, jedna je to od 31 općine u Istanbulu.
- Potpisali smo sporazum 21. listopada 2014. Sve je išlo preko Vlahušića, on je došao u kontakt s nama preko turskog veleposlanika u Zagreb, nakon toga posjetio je Demircana. Postoji tu jasna povijesna veza naših gradova. Mi smo ipak bili veliko carstvo pa ste vi nama plaćali da vas ne napadamo. - kaže Melis kroz smijeh.
- Uglavnom, Vlahušićeva želja bila je da se potpiše sporazum jer želi da Dubrovnik bude u odnosima sa svim za njega povijesno značajnim gradovima. Tu su se Demircan i Vlahušić našli, kasnije smo mi posjetili Dubrovnik. Imaš osjećaj kad se šetaš Gradom da šetaš kroz povijest. - objasnila je Kaplangi.
CILJ SE TURISTIČKI POVEZATI
No, koje su prednosti ove povelje? Pobratimstvo među gradovima po pravilu ipak nije samo formalnost političke direktive, potreba je to većih dimenzija. Beyoglu, kao "Istanbul u Istanbulu", kao luka različitih carstava i Dubrovnik, kako ga zovu biser Mediterana. Sve skupa s perspektivama u smislu međusobnih potpora i suradnje.
- Osnovni cilj je da se i turistički povežemo. Za Turke je malo nezgodno što sad treba viza, ali sigurno da će doći do većih turističkih dolazaka. Tu su sad i letovi između ova dva grada i pomaci su već vidljivi. Želja je približiti kulturu, mi smo pripremali veliku izložbu u Dubrovniku koja je sad na čekanju zbog političke situacije u vas, a i Dubrovački simfonijski orkestar je trebao doći u Istanbul, do čega nažalost nije došlo jer je dva dana prije se dogodio teroristički napad. Sve to zasigurno će se dogoditi. - konstatirala je Melis.
KONZULAT DUBROVAČKE REPUBLIKE
Usred istanbulske povijesne raskoši nalazi se i - konzulat Dubrovačke Republike.
Kako je na svijetu ipak više sličnosti nego različitosti, on je danas djelomično pokriven jednim reklamnim ekranom, eto baš kao što je prošlog tjedna na prozoru na Stradunu osvanuo televizijski ekran.
- Mi smo uputili notu Općini, vjerujemo kako će se on skinuti. - govori konzul Republike Hrvatske u Istanbulu Ivan Mirković, koji je rekao i više o samom tom povijesnom konzulatu.
- Ono što mi znamo je da su se za vrijeme Otomanskog carstva tu otvarali konzulati mnogih europskih država. Jasno, bilo je to vrijeme u kojemu je postojala sultanova naredba da se ne napadaju brodovi Dubrovačke Republike što kao povijesna činjenica govori o dobrom odnosu No, ima tu još nešto zanimljivo. Davno sam čitao podatak u članku jedne novine, to je bio Fokus u bivšoj Jugoslaviji, a tekst je bio o dubrovačkoj zajednici koja se u 19 stoljeću tu naselila. - objašnjava Mirković, inače rođeni Zadranin.
- Naselili su se ljudi koji su imali trgovačke veze s Dubrovnikom i Istanbulom. Dan danas postoje potomci tih doseljenika. Po prezimenima se mogu razaznati. To su Pušići, Amančići.... Što iz Dubrovnika, što kod Jablanca kod Rijeke. Oni su bili trgovci pa je tu otvoren konzulat koji je prioritetno bio trgovačko središte, a potom naravno i političko. - rekao je generalni konzul Mirković.
- Ti ljudi koji su se doselili nikad nisu uzeli tursko državljanstvo. Sad, kad je došlo do raspada Jugoslavije, svi su manje više uzeli hrvatsko državljanstvo. Mi smo to slučajno otkrili jer sam bio na talijanskom groblju i vidjeli smo hrvatska prezimena. - dodao je Mirković, koji je istaknuo i današnju konotaciju ovih dvaju gradova, ističući, dobre današnje odnose ovih naizgled dvaju svjetova, uvedene letove gdje opet ističe Vlahušićevu ulogu...
I tako, malo po malo, kraju ide i razgovor s konzulom, ali i hodočašća istanbulskim ulicama koje bilježe tri carstva; Rimsko, Bizantsko i Otomansko. Ostavili su oni tragove pa je zato tamo na Bosporu i oko njega, istočno od zapada i zapadno od istoka, povijest postala neumitna mistika, čiji su dio i znakovi Dubrovnik, s nedvojbenim pogledom na budućnost. A sve kao po nekom nepisanom pravilu po kojemu je različitost uvijek i motiv privlačenja.