Dubrovkinja, koja je željela ostati anonimna, požalila se u pismu portalu Dubrovnikpress.hr na neugodnost koju je doživjela u jednom restoranu, gdje joj se, ustvrdila je, "prijetilo samo jer se požalila kako dugo čeka piće" (podaci o autorici pisma i ime restorana poznati redakciji).
Njeno pismo prenosimo u cijelosti:
"Odlučila sam sjesti i popiti piće u jednom bistrou/restoranu na Pilama. Bilo je dosta mjesta, nije bila gužva, a kako dosta kafića i restorana daje popust domaćima, prije nego sam sjela, upitala sam mladoga konobara imaju li i oni istu praksu. Simpatični mladić odgovorio je da mu je prvi dan i da se treba posavjetovati s hostesom. Poznat mi mladić, pitam ga odakle je, kaže iz Gruža.
Hostesa je potvrdila da daju popust i naručila sam piće.
Prošlo je deset minuta, u međuvremenu me drugi konobar, Splićanin, pita što ću popiti, ali odgovaram – naručila sam, još čekam. Pridružila mi se i prijateljica, nakon pet minuta priđe nam treći konobar, pita prijateljicu hoće li što popiti, ali ona zbog žurbe odbija, a ja, budući da nam se približava vrijeme polaska, pitam toga trećega konobara kad će moje piće jer je prošlo već "pola sata kako čekam". U tom trenutku čekala sam piće 12 minuta. On mi na to divlje odgovara kako ne čekam ni minute i nastavlja da smo bezobrazni, da se oni muče u znoju, a mi izvolijevamo i da nas neće uopće poslužiti, nego da napustimo stol. Prijateljica ulazi u raspravu da ona čeka najmanje pet minuta, a on nas i dalje doslovno izbacuje iz kafića i prijeti da, ako ne ustanemo, on će zvati policiju.
Hoću ga slikat mobitelom, da ga prijavim vlasniku, ali on prijeti, bojim se da me ne udari i moram brisati fotografije. Mi u nevjerici, prilazi nam onaj drugi konobar, Splićanin, i ispričava se, saznajemo da mu je to nadređeni. Divlji opet prilazi, motima nam prijeti, prijeti policijom, mi bi isto čekale policiju, jer ne znamo što smo skrivile, ali čeka nas autobus, čekaju nas prijatelji i bolje ići, a ne inatiti se.
Pišem ovo još uvijek u nevjerici da nam se tako nešto dogodilo, da nas u našem rodnom gradu vrlo ružno i neugodno izbacuju iz restorana zbog primjedbe da smo dugo čekale piće.
Nikad više ni blizu tom restoranu neću, ali ne bih željela da se isto dogodi nekim našim sugrađanima ili turistima. Pitam se kako je onom malom Gružaninu i Splićaninu raditi sa ovim nazovi šefom svaki dan. I gdje je tu ljubaznost, skladnost, osmijeh i "gost je uvijek u pravu"?
Bojim se da, u pomami ili potrebi za zaradom, zbog neprofesionalnosti, lošeg odgoja ili čega sve, možemo u budućnosti očekivati toga sve više.
Žao mi je mladog čovjeka koji radi posao za koji možda nije školovan, nego je prisiljen, radi egzistencije, koji možda uopće nije za rad sa ljudima, jer u ovom poslu sve može biti, ali neljubazan i agresivan ne smije nikako." - napisala je u pismu Dubrovkinja.
DPP