Željko Raguž bi smanjivao novac koji se ulaže u kulturu, onima iz kulture to smeta, iako se javno Ragužu tu malo tko želi suprotstaviti. Nevezano s tim je li Raguž u pravu ili nije u pravu, kad netko čovjeku napadne struku, ono čemu je posvećen život, očekuje se reakcija. Ovdje ona izostaje, valjda pod onom egidom "netalasanja", čekanja da se nemirne vode smire kako se ne bi ušlo u političke sfere.
Ne zato jer je Raguž, možda rječitiji i argumentiraniji, pa se odgovor stoga izbjegava, nego zato jer svi oni kojih se Raguž dotaknuo, indirektno ovise o predsjedniku stranke koja sudjeluje u vlasti Grada Dubrovnika. Zato jer politika, od reda, postavlja sve one koji rade u kulturi.
Što je zapravo osnovni problem kulture, kako u Dubrovniku pa tako i u Hrvatskoj? Premreženost s politikom. Dakle, ista ona zbog koje Željko Raguž može gaziti po kulturnim dionicima u Dubrovniku, a da na svoj istup ne dobije jasno definirane pecate.
Stoga, čak je pitanje je li Raguž u pravu, odnosno ide li previše novca u kulturu, u sporednom planu, jer je tek dio šire slike uz koji kultura ovisi o politici. Iako, treba reći, otvoreno i jasno, kako Raguž eto djelomično nije u krivu. Općenito, dojam je da su proračunska sredstva prestrogo podijeljena i da se ustvari proračun baš zbog toga ne može razmahati, jednom kad se nahrane sva gladna usta.
Posebno su njegove riječi značajne u kontekstu udruga. Grad Dubrovnik sponzorirao je samo udruge u kulturi, u prvih šest mjeseci 2017. godine, sa skoro milijun kuna za jako skroman program, a ponekad se to programima i projektima teško može i nazvati.
Naravno da Dubrovnik treba imati svoj orkestar, galerije i muzeje, kazalište, kao što treba njegovati i tradiciju Dubrovačkih ljetnih igara, ali tu se nameće pitanje i koliko svi zajedno u kulturi za 130 milijuna kuna vraćaju Gradu u vidu hvale vrijednih projekata i uostalom interesa domaće publike. Je li se "radi" toliko dobra kultura za te novce? Dakle, kultura koja ne uključuje samo "pano izložbe" ili radionice uz eto poneki godišnji vrijedan događaj?
Sve su to hipotetska pitanja, o kojima bi se trebalo razmisliti u daljnjim promišljanjima, što ne znači da će glavni problem biti onda stvar prošlosti. A to je spomenuta premreženost s politikom. Nisu kulturnjaci od jučer oni koji se najčešće prvi prišiju režimu. Padali su lažno u nesvijest uz Tita, mahom gotovo svi, potom pritrčali Tuđmanu, kasnije se određivali opet na one lijeve ili desne preferencije, pa se jasno zna tko spada među dvorske pjesnike, režisere ili glazbenike, da ne kažemo lude.
Nije niti Dubrovnik tu iznimka, pa i to definira kulturnu sliku Grada. Nažalost, tako ispada da je bitno samo imati dobru, ili manje lošu, političku strukturu, kojoj će se onda kulturnjaci moći prilijepiti i kako bi uz dobru sinergiju tu nastalo nešto što bi se moglo nazvati umjetnošću.