U povodu osvajanja pojedinačnog veteranskog prvenstva u stolnom tenisu, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković uputio je čestitku Josipu Martinoviću. Prenosimo je u cijelosti.

Dragi Josipe, želim Vam u ime Grada Dubrovnika i svoje osobno uputiti iskrene čestitke na osvojenom prvom mjestu pojedinačnog veteranskog prvenstva u stolnom tenisu.

U dugogodišnjoj impresivnoj karijeri osvojili ste brojna priznanja i vjerujem da Vas svaki uspjeh jednako raduje i daje Vam poticaj za nove vrhunske rezultate.

Vaša želja, volja i nadasve ljubav prema sportu služi kao uzor brojim generacijama jer Vi ste uistinu legenda dubrovačkog sporta.

S poštovanjem,
Gradonačelnik Dubrovnika
Mato Franković

Josip Martinović, član Libertas Marinkolora, osvojio je prvo mjesto na pojedinačnom Prvenstvu Hrvatske za veterane u stolnom tenisu u kategoriji 70 godina i stariji.

Prvenstvo je održano u subotu u Križu kod Ivanić Grada u sportskoj dvorani OŠ  Milka Trnina

DPP

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja, a u sklopu 24. edukativne muzejske akcije “(Pre)hrana”, Dubrovački muzeji organiziraju nekoliko edukativnih radionica i jedno predavanje. Naziv objedinjenog programa je “Čičulin, Bes i samoniklo jestivo bilje“.

Pedagoški odjel Dubrovačkih muzeja organizira 4 edukativne radionice koje će se odvijati u žitnici “Rupe” 15. i 16. svibnja. Na radionicama će sudjelovati polaznici vrtića Pile i Pile 2 te prvašići iz OŠ Marina Držića koji će, uz igru tematski vezanu za program – „Čičulin“, isprobati još nekoliko igračaka inspiriranih hrvatskom tradicijskom baštinom: zvutku, pagus i znatiželjnu nit. Riječ je o projektu HAI (Hrvatske autentične igračke) koji je nastao u suradnji Studija dizajna sa Udrugom poVUcizakulturu s ciljem koncipiranja i dizajna didaktičkih igračaka koje potiču interaktivno iskustvo igre, a inspirirane su hrvatskom baštinom. Didaktički materijal namijenjen je djeci predškolske i rane školske dobi koja kroz igru usvajaju razvojne vještine i ujedno upoznaju hrvatsku baštinu.

„Čičulin“, stara igra lovice ili mačke i miša poslužila je kao inspiracija za nastanak Hrvatske autohtone igračke. „Čičulin“ je tako postao „krušjenica“ – viseća greda na kojoj se pohranjivao višak kruha kako bi on bio što dalje od tla i prljavštine, no i zato jer je često bio plijen glodavaca. Djeca će pokušati igrom povješati sve kolutove “kruha” bez remećenja ravnoteže konstrukcije, a prije igraonice poslušat će kratku priču o skladištenju žitarica u Rupama. Voditeljice programa su Tanja Tandara i viša muzejska pedagoginja Aleksandra Piteša.

Arheološki muzej organizira predavanje „Hrana kao lijek“ na kojem će viša kustosica Ivona Michl predstaviti kultnu posudu iz fundusa Muzeja u obliku božanstva Besa. Takve glinene posude sa reljefnim prikazom Besa koristile su se u kultne, odnosno medicinske svrhe. Stari Egipćani su vjerovali, da će bolesno dijete koje popije mlijeko iz ovakvog vrča ozdraviti jer će Bes, svojim božanskim moćima, majčino mlijeko pretvoriti u lijek. Predavanje će biti održano u četvrtak, 16. svibnja u tvrđavi Revelin u 19 sati.

Etnografski muzej pripremio je tradicionalnu “Malu školu etnologije”. Ovogodišnja terenska nastava bit će organizirana 16. svibnja u Konavlima pod nazivom “Samoniklo jestivo bilje – tradicija na suvremeni način”. Nakon uvodnih predavanja o tradicijskoj prehrani, polaznici srednje Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik će se upoznati s lokalnim samoniklim biljem, ubrati ga na terenu, a potom ga i kušati kao ukusno tradicijsko jelo reinterpretirano na suvremeni način. U sklopu programa posjetit će Zavičajni muzej Konavala, Mlinove na rijeci Ljutoj te Soko kulu u Dubravci. Autori programa su kustos Ivica Kipre i viša kustosica Branka Hajdić iz Dubrovačkih muzeja te kustosica Sandi Sardelić iz Gradskog muzeja Korčule.

J.A.B.

U Stonu, u ljetnoj sezoni, s premijerom ovu subotu, održavat će se dvije predstave, „Neispričani Ston”, interaktivni obilazak Stona i „Cum Grano Salis”, multimedijalna kazališna predstava, obje prilagođene za sve uzraste, a ciljna skupina su domaći i strani turisti.

Obje predstave izvodit će se na hrvatskom i engleskom jeziku, ali izvedbe će biti zanimljive i lokalnom stanovništvu koje također ima priliku naučiti nešto više o svojoj povijesti ili ju doživjeti na drugačiji način.

Predstave će uvelike osvježiti kulturno - turističku ponudu Stona, poglavito s obzirom na to da su oba usmjerena na predstavljanje bogate baštine Stona na potpuno drukčiji način od onih koje posjetitelji danas susreću.

Cijena ulaznice za jednu predstavu je 200 kuna.

Neispričani Ston je naziv interaktivnog kazališnog obilaska grada Stona, tijekom kojeg će se svi posjetitelji moći upoznati s bogatom povijesnom i kulturnom baštinom Stona na jedinstven način.

Nespričani Ston je temeljen na povijesnim činjenicama, s naglaskom na turbulentno i uzbudljivo razdoblje renesanse, obilazak otkriva i neobične, manje znane zgode i legende Stona te dobro čuvane tajne njegovih žitelja kroz vjekove.

Tijekom ture posjetitelji će se susresti sa brojnim povijesnim ličnostima i likovima, poput Marina Držića, Antuna Bratosaljića Sasina, Ilije Crijevića, Ivana Rabljanina, dubrovačkim i stonsim knezovima, članovima Senata Dubrovačke republike.

Mjesto okupljanja je ispred stonske Solane, a obilazak Stona traje 120 minuta.

Termini predstave:
18.5.  10:00
21.6.  10:00
20.7.  17:00
24.8.  10:00

Cum Grano Salis je multimedijalna kazališna predstava koja će spojiti suvremene audio-vizualne tehnologije, interaktivne instalacije, projekcija, svjetlosne i pirotehničke efekte, s glumačkim nastupima u ambijentu tvrđave Kaštio! Site-specific predstava koja će promijeniti posjetiteljev doživljaj tvrđave Kaštio koristeći zvuk, svjetlo i izvedbu u živo za transformaciju postojećeg prostora te na suvremen, multimedijalni način reinterpretira povijest, tradiciju, kulturnu baštinu, običaje i umjetničko stvaralaštvo stonskog područja.

Ova predstava kombinira različite medije: audio- vizualne tehnologije, interaktivne instalacije, projekcije velikih dimenzija, 3D mapiranje, svjetlosni show, pirotehničke efekte te originalna scenska uprizorenja i umjetničke nastupe u živo. Sve ove komponente zajedno stvoriti će  spektakularni senzorni doživljaj i prenjeti  publiku na snoliko mjesto u kojem je vrijeme stalo.

U predstavi sudjeluju izvorni umjetnici iz Stona i okolice, lokalni KUD-ovi, klape i glazbeni gosti iznenađenja. 

Termini predstave:
18.5.  21:00
21.6.  21:30
20.7.  21:00
24.8.  21:00

DPP

Proteklog vikenda Plesno rekreacijski studio Dubrovnik sa svojim zlatnim plesačima, Zumba Kidsima i Zumba Teensima predstavio se na još jednom plesnom natjecanju, ovoga puta na ''International Dance Openu'' u Domu sportova u Zagrebu.

Na ovogodišnjem, četverodnevnom plesnom natjecanju u Zagrebu, sudjelovalo je preko 12 tisuća plesača iz ukupno 50 država svijeta. Dubrovački Zumba Kidsi i Teensi, predstavili su se s četiri koreografije i osvojili sjajne rezultate od kojih su tri prva i jedno drugo mjesto:
- Zumba Kids Dubrovnik - ''Azukita'' /Latin Show/Group/Kids - 1. mjesto,
- Zumba Kids Dubrovnik - ''Level Up'' /Kpop/Group/Kids - 1. mjesto,
- Zumba Teens Dubrovnik - ''Divine Sanctuary'' /Kpop/Group/Junior - 1. mjesto,
- Zumba Teens Dubrovnik - ''El Anillo'' /Latin Show/Group/Junior - 2. mjesto.

Kvalitetu nastupa ocjenjivao je veliki broj stučnih internacionalnih plesnih sudaca, svjetski poznatih imena. Među njima je bila i Dubrovkinja Paola Šutić, predsjednica i voditeljica Plesno rekreacijskog studia Dubrovnik, koja je i sama stručni internacionalni plesni sudac.

Predsjednica i voditeljica Plesno rekreacijskog studia Dubrovnik, Paola Šutić zadovoljna je ostvarenim rezultatima:

- Presretna sam što smo ponovno sudjelovali na ovako jednom velikom i svjetski prepoznatom plesnom natjecanju International Dance Openu u Zagrebu. Ponosna sam na ostvarene rezultate i postignuća naših vrijednih plesača. - rekla je Paola Šutić.

DPP

Na jednom kapitelu klaustra Male braće prikazan je Mojsije u klečećem položaju s knjigom u rukama. U tom pokorničkom stavu očito je zato što moli Jahvu da se smiluje i oprosti narodu. Pri tom je napadnut od dva različita psa, od kojih je jedan dalmatinac.

Piše: fra Stipe Nosić

Kako se u ovu scenu molitve prošnje uklapaju psi koji grizu Mojsija? Pas vrijedi kao čovjekov dobar prijatelj i često se veže uz gospodara. Ipak, pas može biti vrlo opasna životinja, koja se koristila i u ratne svrhe. U te svrhe, poznato je, korišten je i dalmatinac kao pratitelj konjanika.

Četiri dalmatinca na drugom kapitelu izgledaju miroljubivo i njihove prignute figure imaju funkciju u nosivoj konstrukciji klaustra, kao uostalom i ova scena s Mojsijem. Kod ove „biblijske scene“ psi međutim nisu miroljubivi. Napali su gospodara, i to Mojsija koji vrijedi za vođu njihovih gospodara. Jednog čovjeka napala su dva psa i svaki od njih grize po jednu njegovu nogu.

Nije riječ o nekoj zaigranosti pasa, niti o pozi koja je umjetniku slučajno došla na pamet. Radi se o promišljenoj konstrukciji koja šalje teološku poruku.

Tako strašni ugrizi ovdje simbolički mogu predstavljati višestruko mrmljanje Izraelaca i prigovore Mojsiju i Aronu zašto su ih doveli u pustinju, da žeđom pomori njih, njihovu djecu i njihovu stoku (Izl 14,11). Psi ovdje mogu predstavljati ljude, koji se gube i ponašaju „životinjski“, prave zlatno tele i klanjaju mu se kao bogu. Može se u njihovim zagrizima očitati želja Izraelaca da spriječe Mojsija u molitvi, da ga odvrate od klanjanja Bogu koji ih je uveo u pustinjske nevolje. Prikaz se može čitati i kao želja naroda da se Mojsija privoli da se moli njihovu „zlatnom bogu“.
Psi također naravno predstavljaju i životinje, koje se sa svojim gospodarima osjećaju prevarene i ugrožene, pa otuda ovdje njihov krvoločni napad. Inače, u Bibliji se na sedamnaest mjesta spominje pas. Ne postoji, međutim, takav izričaj koji bi se doslovno moglo povezati sa scenom na ovom kamenom kapitelu.

Navod blizak po smislu i najbliže mjesto u opisu izbavljenja iz egipatskog ropstva donosi knjiga Izlaska. Tu se kaže: „Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.’ Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina.“ (Izl 11,17). Riječ je tu, prema svetom piscu, više o razlici koju Jahve pravi između poganih Egipćana i vjernih Izraelaca.
Također je tu govor o psima lutalicama u kojima se u stvari prepoznaju pogani. O njima pjeva i psalmist: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile, probodoše mi ruke i noge.“ (Ps 22,17). Ili pak: „Uvečer se vraćaju, reže poput pasa i trče po gradu“ (Ps 59,7). Predočeni psi na kapitelu ne samo da laju, nego napadaju čovjeka, pa citirani tekstovi mogu nuditi zaključak da se ovdje radi o egipatskim psima, koje su Izraelci poveli sa sobom da im čuvaju stoku i da im na druge načine služe. U trenutku kolebanja naroda i ovi ratni psi našli su se na strani kolebljivaca.

Navedeni biblijski citat, koji na neki način razlikuje izraelske od egipatskih pasa, upućuje pak na činjenicu da su Izraelci imali i svoje mirne pse. Njih pak otkrivamo samo u knjizi Tobijinoj, gdje je pas opisan kao pratitelj čovjeka (Tob 6,1 i 11,4).

Majstor, koji je isklesao ovaj kapitel, očito je bio upućen ne samo u biblijski nego i u pseći svijet. Biblija inače na pse, osim u spomenutoj Tobijinoj knjizi, uglavnom gleda kao na zle i nečiste životinje. A u Egiptu su pak životinje, pa tako i psi, značili sasvim drukčiju vrijednost. Štovani su kao bogovi ili božji pratioci.

U ovoj sceni mogu se prema tome prepoznati oni koji prigovaraju Mojsiju što ih nije ostavio u Egiptu, gdje su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“, nego ih je doveo u pustinju (Izl 16, 3). Po tom tumačenju, klesar je ovim prizorom htio reći da su protiv Mojsija i njegova saveza s Bogom pogani, oni koji su zlatno tele napravili. Dok on moli Jahvu da se smiluje narodu „ujedaju ga“ oni koji su protiv te molitve i koji se opet okreću Egipćanima. Njih na ovom kapitelu predstavljaju zli psi, a jedan od njih je dalmatinac.

Ako pozornost skrenemo s ovakvog mogućeg tumačenja i biblijske uloge u kojoj se našao dalmatinski pas, iz ove scene može se čitati i njegova duga povijest i njegovo vjerojatno egipatsko porijeklo. Ta vrlo stara teorija dobila je ovdje u franjevačkom klaustru još u starom vijeku potvrdu u kamenu. Mojsije koji je iz egipatskog ropstva kroz pustinju vodio narod u obećanu zemlju prikazan je u poniznom molbenom stavu pred Gospodinom. Uz narod su išle životinje, koje su čuvali psi. Dva psa, dvije različite pasmine, ovdje su iza Mojsijevih leđa, a jedan je lako prepoznatljiv kao dalmatinski pas. Zanimljivo je da je i ovaj njegov lik, kao i neki dalmatinci na drugom kapitelu, u domovinskom ratu pogođen gelerom i možda tako spasio nekoga koji je u tom trenutku radio u ljekarni.

Može se gotovo sa sigurnošću tvrditi da pet pasa dalmatinaca prikazano na kapitelima klaustra predstavljaju najstarije figure tih pasmina u našim krajevima. A stara pretpostavka, da su ovi hrtoliki psi iz Egipta došli u područje ilirske Dalmacije preko Male Azije i Grčke, potvrđena je ovdje u kamenoj plastici gdje se tog psa veže uz Mojsija i izlazak Izraelaca iz Egipta. A da psi dalmatinci potječu iz Egipta potvrđuju njihovi prikazi na grobnici egipatskog vezira Rekhmire iz vremena oko 1450. prije Krista. To je upravo Mojsijevo vrijeme, i vrijeme izlaska Izraelaca iz egipatskog ropstva. Zanimljiva je u tom smislu i činjenica da je u grobnoj kapelici, koju je dao sagraditi isti vezir, pronađen crtež na kojem su prikazani robovi (Izraelci) s čitavim procesom proizvodnje opeka.

Kameni psi dalmatinci u klaustru Male braće dokaz su da je pasmina ovog psa već najkasnije u početku 14. stoljeća bila u Dubrovniku. U ovom podneblju ti su se psi snašli, prilagodili okolini i odatle se proširili svijetom pod imenom dalmatinski psi, pod imenom kraja s kojim su se srodili. U ovo naše vrijeme opet se i službeno po Međunarodnoj kinološkoj federaciji (FCI) zovu dalmatinski psi, a zemlja njihova porijekla Hrvatska.

Proteklog vikend u Rovinju je održana 44. državna Domijada – smotra i natjecanje u sportskom i kulturnom stvaralaštvu učeničkih domova. Učenici Muškog učeničkog doma Dubrovnik u kategoriji filmskog stvaralaštva osvojili su prvo mjesto te su na ovaj način nastavili niz uspješnih nastupa i osvojenih nagrada kako na Domijadama tako i na domaćim, ali i inozemnim festivalima filmskog stvaralaštva djece i mladih.
Ove godine produkcija filmske grupe pod vodstvom odgajatelja Mira Bronzića snimila je dokumentarni film „Alex" za kojeg kažu da nakon Domijada očekuju i plasman na nekoliko filmskih festivala.

Evo što je o samom filmu napisao filmski kritičar Boško Picuala inače u ovom slučaju i član stručnog žirija zadužen za filmsko stvaralaštvo na Domijadama:

„Uspjelu filmsku temu i – protagonista najčešće ne treba tražiti daleko niti je zazavršni rezultat potrebno osmišljavati složene specijalne efekte. U slučaju dobroga dokumentarnog filma najsloženije je naći osobu ili događaj koji svojom posebnošću od prvog kadra svjedoče o filmičnosti priče. Upravo je to pošlo za rukom i – kamerom mladim filmašima iz Učeničkog doma Dubrovnik koji su u svom kolegi čiji je nadimak naslov filma, pronašli sjajnog protagonista ove izvrsno ispričane dokumentarne priče. Alex je po mnogo čemu drukčiji i istodobno izvanredan pojedinac, mladić, glazbenik, došljak u drugu državu i grad te osoba kojoj bolest nije prepreka u ostvarenju snova. To potvrđuju svi sugovornici u filmu pri čemu o Alexu doznamo sve a da on ne progovori ni riječi. Film je odlično koncipiran, snimljen te efektan u dinamici pripovijedanja.”

Film Alex možete pogledati u prilogu.

Izložba radova djece polaznika likovne radionice Doma Marina Držića „Orlando, Sveti Vlaho i Marin Držić“ pod mentorstvom akademskih slikara i profesora likovne kulture Rajne Inić i Ivana Peraka otvorit će se u Domu Marina Držića u utorak, u 20 sati.

Iz predgovora katalogu povjesničarke umjetnosti i kustosice izložbe Valerije Jurjević:
„Ustanova u kulturi Grada Dubrovnika Dom Marina Držića redovito organizira edukativne radionice za djecu. Za vrijeme njihovog višemjesečnog trajanja, ta prostorno najmanja dubrovačka kulturna ustanova pršti od kreativnosti. Zato Dom Marina Držića posebnu pozornost posvećuje pedagoškoj djelatnosti i radu s mladim osobama kako bi iskustvenim doživljajnim učenjem, između ostalog, usvojili nova znanja likovnim izražavanjem, upoznavanjem i obilaskom autentičnih lokacija koje se spominju u Držićevim djelima, odnosno kako bi polaznike radionica što više zainteresirali za život renesansnog Dubrovnika, a posebice za život i djelo Marina Držića.

Najveći hrvatski komediograf i njegova književna ostavština, kao i vrijeme u kojem je živio, uvijek su prisutni kao motivi svih radionica u Domu Marina Držića. Ipak, Držić je u Orlandovoj godini glavno mjesto prepustio upravo njemu i nezaobilaznom Svetom Vlahu, a u svoje ime poslao vile, eterična bića iz mitologije, kao protutežu muškoj, kamenoj energiji najpoznatijih simbola Dubrovnika.

Grad Dubrovnik proglasio je 2019. godinu Orlandovom godinom, obilježavajući 600-tu obljetnicu postavljanja Orlandovog stupa u urbanističkom srcu grada. Taj simbol neovisnosti, stabilnosti i pravednosti gradske vlasti podignut je na glavnom trgu pred crkvom Svetog Vlaha 1419. godine. Izradio ga je Bonino di Jakopo iz Milana uz pomoć domaćeg majstora Antuna Ragusea. Funkcija mu je bila višestruka. Ne samo da je predstavljao najvažniji svjetovni simbol dubrovačke države na kojem se vijorio dubrovački barjak i s kojeg su se čitali proglasi dubrovačke vlade, već je služio i kao stup za kažnjavanje (kar), a njegov lakat koristio se kao mjera za tkaninu. Zato dubrovački lakat iznosi 51,2 centimetra, točno koliko i lakat Orlandove desne ruke u kojoj drži mač.

Kiparsko - slikarsku radionicu "Orlando, Sveti Vlaho i Marin Držić" u organizaciji Doma Marina Držića, osmislila je dugogodišnja suradnica, akademska slikarica i profesorica likovne kulture, Rajna Inić, a realizirala uz pomoć kolege, također akademskog slikara i profesora likovne kulture, Ivana Peraka. Dvadeset i četiri polaznika, podijeljena u četiri grupe, svaku su subotu od veljače do svibnja marljivo oblikovali skulpture u tehnici gipsa.

Zanimljivo je bilo promatrati sve faze nastanka ovih radova. Od drvenog stalka, preko osnovne forme od žice i novinskog papira, do brojnih slojeva gipsa. Skulpture su rasle pomalo i organski, izvlačeći na površinu sve više detalja. Fino oblikovanje lica, kose i draperija moglo bi navesti neupućenog promatrača na zaključak kako se radi o djelima puno zrelijih umjetnika. U završnoj fazi modeliranja gipsom, prije bojanja, skulpture su odavale dojam fine kamene čipke, površine nalik onoj koju je nagrizla morska sol. Akrilna boja i lak kojim su na kraju premazani učvrstili su i istaknuli njihovu "kamenitost". Nije to slučajno, jer Orlando, Sveti Vlaho i Marin Držić simbolički su kameni temeljci Dubrovnika. Orlando kao simbol svjetovne vlasti, Sveti Vlaho crkvene, a Marin Držić kao perjanica književne baštine ne samo Dubrovnika, već Hrvatske i svijeta

Likovne radionice Doma Marina Držića redovito izazivaju veliki interes, kako bivših polaznika, tako i novih sudionika. Stoga mentori nastoje uvijek osmisliti nešto novo i zanimljivo, što pred njih stavlja i nove izazove. Pokazuje se kako je to pravi put, jer djeca ne samo dosegnu postavljenu ljestvicu već je i nadmaše. Zato je ovo dosad najzahtjevnija radionica. Prvi su put učenici stariji od dvanaest godina iz škola na području Grada Dubrovnika i susjednih Općina imali priliku oblikovati skulpture. Mogli su birati između prikaza Orlanda, Svetog Vlaha i Držićevih vila, te klasičnog i modernog načina modeliranja. Većina se odlučila na onaj klasični, što u ovom gradu prepunom povijesne kamene plastike nimalo ne čudi. Zajedničkim su snagama oblikovali i skulpturu Marina Držića.

Izložene skulpture Orlanda, Svetog Vlaha, Držićevih vila i samog Marina Držića, kruna su višemjesečnog rada polaznika likovne radionice Doma Marina Držića "Orlando, Sveti Vlaho i Marin Držić" i njihovih mentora, akademskih slikara i profesora likovne kulture, Rajne Inić i Ivana Peraka. Dodatna vrijednost, moglo bi se reći dragulji u toj kruni, zapravo su znanja, vještine i zadovoljstva koje su sudionici stekli u procesu te na taj način obogatili ne samo sebe, već i mentore, ali i sam Dom Marina Držića.“

DPP

„Orlando nekad” naziv je izložbe fotografija koja je u sklopu programa obilježavanja „Orlandove godine” postavljena na Stradunu i koja je otvorena danas. Fotografije su postavljen pod prozorima na Stradunu s morske bande, autor postava je Pero Mrnarević, a izložba je realizirana u suradnji s članovima Facebook grupe Dubrovnik nekad i Foto Adrijom.

Izložbu čini 51 fotografija iz privatnih arhiva članova Facebook grupe „Dubrovnik nekad“, a prikazuju Orlanda, ljude i prostor ispred crkve svetoga Vlaha kroz razne periode Grada. Predviđeno je da budu izložene do konca ove godine.

D.M.

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana muzeja 2019., a u sklopu 24. Edukativne muzejske akcije “(Pre)hrana”, viša kustosica Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja Ivona Michl će u četvrtak, u 19 sati u prizemlju tvrđave Revelin održati predavanje „Hrana kao lijek“ u sklopu kojega će predstaviti kultnu posudu iz fundusa Muzeja u obliku patuljastog egipatskog božanstva Besa.

U egipatskom panteonu najbrojnija su božanstva ljudskih i antropomorfnih obilježja. Božanstvo Bes prikazano je kao groteskni bradati patuljak - demon, velikih ušiju, dugog repa, odjeven u lavlju ili panterinu kožu, s grotesknom maskom na licu i dijademom ukrašenom perjem na glavi.

Egipćani su ga štovali oko 2000 godina, a pod njihovim utjecajem preuzeli su ga Rimljani i zazivali ga kao svoga zaštitnika pred odlazak u bitke i nova osvajanja. Stari Egipćani jako su štovali svoju obitelj i skrbili o njoj. U ta nesigurna vremena kad su vrebale opasnosti od zaraznih bolesti i loših higijenskih uvjeta ili ugriza otrovnih životinja, jedva je 30 do 50 posto populacije preživjelo djetinjstvo i doživjelo zrelu dob. U tom kaotičnome svijetu nije im preostajalo ništa drugo nego da se poklone Besu i u zaštitu mu predaju svoju obitelj.

Bes se udomaćio kao božanstvo običnoga puka, štitio je kuću i dom od štetnih magijskih utjecaja, a svojim odbojnim izgledom tjerao je zle sile i duhove noći, otrovne zmije i škorpione. Povezivalo ga se s pjesmom i dobrim zabavama, bio je zaštitnik žene, trudnoće, poroda, novorođenog djeteta, braka i obitelji. Proizvodio je glasnu glazbu svirajući na mnoštvu instrumenata kako bi proslavio rođenje novoga života, ali i otjerao zle duhove koji su mu mogli naštetiti. Malu djecu je zabavljao pjesmom i smijehom. Njegov lik pojavljivao se ugraviran ili apliciran na namještaju, krevetima, ogledalima, kultnim predmetima, manjim kozmetičkim posudama i bočicama. Često je prikaz Besa, kao čuvara doma, bio iscrtan i po unutrašnjim zidovima kuća.

Glinene posude sa reljefnim prikazom Besa možemo naći u muzejima i privatnim zbirkama diljem svijeta. Koristile su se u kultne, odnosno medicinske svrhe. Stari Egipćani su vjerovali da će bolesno dijete koje popije mlijeko iz ovakvog vrča ozdraviti jer će Bes, svojim božanskim moćima, majčino mlijeko pretvoriti u lijek.

J.A.B.

Knjiga fra Stipe Nosića „Ljekarna Male braće 700 godina zdravlja Dubrovčana”, objavljena je i u engleskoj verziji, pod naslovom „Friars Minor Pharmacy 700 years of bealth in Dubrovnik”. Knjigu je tiskala Turistička naklada d.o.o. Zagreb.

Tako će ova knjiga ubuduće biti dostupna i turistima koji se služe engleskim jezikom, a koje zanima kulturna baština povezana s dugom tradicijom ljekarništva dubrovačkih franjevaca. Hrvatsko izdanje prodano je već u više od 500 primjeraka.

DPP

Ribolov s više ili manje položite kamenite obale kod nas je vrlo omiljen način udičarenja na brojne priobalne ribe, uglavnom pridnene. Međutim, tim načinom se vrlo uspješno mogu loviti i ribe koje obitavaju iznad dna. Naši susjedi s druge strane Jadrana osobito rado i uspješno poviše dana love širune, iglice, ukjate, cipole i sitne lice. Nerijetko će plijen biti i sarak, fratar te pic. Kako se u ovo doba godine većina spomenutih riba primakla našoj obali i intenzivno se hrani, prigoda je to našim udičarima za iskušavanje talijanskog načina njihovog lova, iznad, na pola dna bez plovka.

Takav lov je praktično nemoguć bez štapa i role. Štap mora biti iznimno osjetljiv, najbolje s nekoliko promjenjivih vršnjaka različite osjetljivosti. Može biti tipa „beach ledgering“, „bolognese“ ili „fedeer“ . Kako će težina plijena biti u rasponu od 100 do 300, ponekad i 500, a rijetko do 1000 grama, te kako mamac neće trebati bacati više od 20 do 30 metra, dovoljan je štap težine bacanja 10 do 40 grama. Može biti dugačak 3,5 do 4,5 m, čak i svih 5 m. Na njega je dovoljno montirati rolu veličine do 3.000.

I ostatak pribora, osobito struna, mora biti osjetljiv, prikladan veličini lovine. Uz tako osjetljivu opremu dobro je rabiti i oslonac štapova, kako bi štapovi i strune bile što manje u dodiru s dnom i obalom.

Od osnovne strune, koja može biti debela i 0,30 mm, znatno tanji mora biti završnjak. Čini ga samo predvez, najbolje napravljen od kvalitetnog najlona promjera 0,16 - 0,18 mm. Završnjak se na osnovnu strunu postavlja posredstvom kopče na vrtilici pa mora imati omču za spajanje. Ispod nje je dobro uduplati i uplesti desetak centimetara završnjaka, čija ukupna dužina treba iznositi do dva metra. Na drugi kraj završnjaka montira se samo jedna udica broj 12 - 17, odnosno širine luka 5 - 8 mm, ovisno o veličini ulova. Najbolje je rabiti udice oblika „Crystal“ srednjeg ili dugog vrata, ravne ili zakrivljene.

Da bi udice mogli dovoljno daleko zabaciti, pribor nije prijeko potrebno dodatno opteretiti, jer su jata ukjata, cipola i osobito širuna dosta blizu obale. Najčešće je dovoljan teret vrtilice s kopčom, mamca i udice te iznimno osjetljiv štap. Ako mamac nije moguće odbaciti dovoljno daleko, na kraj osnovne strune treba postaviti nekoliko rascijepanih olovnica težine do 5 grama.

Kako bi mamac bio prezentiran između dna i površine nije potrebno na pribor montirati ni klasični plovak. Dovoljno je na završnjak nanizati kuglice od kakve izolacione pjenaste plastike (stiropora, okipora). Koliko točno i koje veličine treba utvrditi probom, ali su najčešće dovoljne dvije, tri kuglice promjera 5 mm.
Postaviti ih treba toliko da mogu nositi težinu mamca, udice, najlona i vrtilice s kopčom. Montirati se može jedna velika ili više sitnih kuglica pjenoplastike. Ovisno o udaljenosti na kojoj se od dna zadržavaju ribe, kuglice trebaju biti postavljene na 30 do 150 cm iznad udice. Da ne klize po struni mogu se fiksiraju pomoću stopera, silikonskih cjevčica ili gumenih valjčića probodenih iglom i nanizanih na strunu.

U lovu spomenutih riba uglavnom se mogu rabiti svi poznati mamci, ali je najbolje koristiti onaj koji preferira riba koja se pretežito lovi. Sitan komad lignje nataknut na vrh udice bit će poslastica svim spomenutim ribama, ali i dovoljno žilav mamac za bacanje. Loviti se može danju po svakom osim po lošem vremenu.