U državi bizarnosti gdje je malo što toliko neobično, moralo se dogoditi i to da putnici umjesto u Dubrovniku završe u Rimu, kako bi se možda netko i zapitao koliko je Dubrovčanima teško iz Zagreba doći u Dubrovnik, pa makar se nalazili na letu Zagreb-Dubrovnik.
U nekoj normalnijoj zemlji, bila bi vijest već to da povratna avionska karta Dubrovnik-Zagreb u prosjeku košta 1500 kuna. Bila bi i vijest da se putnik iz Dubrovnika koji ide u Zagreb nešto obaviti, a isti dan se želi vratiti u Grad mora probuditi u tri ujutro. Nacionalna vijest bi bio i nedavni slučaj na zagrebačkom aerodromu kad je avion koji je išao za Dubrovnik, bez prethodne najave sletio u Split ne bi li tamo iskrcao putnike jer po svoj prilici nije bilo dovoljno putnika na samostalnom letu do Splita.
Sve bi to u normalnoj državi bila vijest koja bi možda neke i navela na temeljno promišljanje, koje svakome normalnome treba pasti napamet kad se događaju nepravilnosti, a koje glasi: "Što radimo krivo?". No, u nenormalnoj zemlji eto potrebno se dogoditi da putnici završe u prekomorskoj susjednoj državi kako bi vijest postalo ono nešto što se tiče tih nesretnih letova Dubrovnik-Zagreb.
Dobro, ovdje je pitanje šlamperaja zagrebačkog aerodroma pa je logično da će većina negativnih opaski ići u tom smjeru, s punim pravom, no unatoč svoj nesposobnosti Zračne luke Franjo Tuđman da u lipnju, za vrijeme turističke sezone, primi avion, pravi narativ ove priče zaista bi trebali biti ti poslovični problemi na ovome letu, s najvećim naglaskom na njihovu cijenu, bez jasne volje države da nešto više i subvencionira kako bi se prometna izoliranost Dubrovnika barem malo ublažila.
I tu, čini se, rješenja nema. Moglo bi ga biti, ali ga nema. Može ministar prometa Oleg Butković na otvaranju novog terminala ZL Dubrovnik govoriti koliko hoće da Dubrovnik simbolizira najbolje što država može ponuditi te kako je zato cilj povezati županiju s ostatkom zemlje, ali dok se ne riješi pitanje povoljnijih letova, te riječi su mrtvo slovo na papiru. Recimo, uz potpisivanje ugovora za Pelješki most, gradonačelnik Mato Franković prisjetio se riječi "kako su neki Pelješki most nazivali iluzijom za budale".
Naravno da Pelješki most nije iluzija za budale, ali sintagma je to koja bi se mogla ponajprije reći recimo i za nekakve imaginarne bolje dane na letu Zagreb-Dubrovnik. Ti dani se ne naziru, ali nažalost, u praksi, mora se eto dogoditi da putnici slete u Rim kako bi se pokazali svi tragovi prečesto uzaludnog putovanja na ovoj relaciji.