Postoje oni neki događaji koji, unatoč popularnosti crnih vijesti i događaja, nekako podsjećaju da je svijet ipak bolje mjesto danas nego što je recimo bio prije 20 godina. Jedan od njih je i usvajanje Istanbulske konvencije, dokumenta koji, u grubo rečeno, nedvosmisleno potvrđuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije.
Nije to mrtvo slovo na papiru, radi se o detaljnom pravnom okviru za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji te obvezuje države potpisnice da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju im pravno i psihološko savjetovanje, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.
Hrvatska ovaj dokument, koji je potpisala 2013. godine, nije i ratificirala. Kukuriku Vlada zbog šlamperaja, odnosno kako je tada rečeno nemogućnosti osiguranja financijskih resursa za sve ono što dokument propisuje, a jedan od razloga zašto na istome ne radi i Plenkovićeva Vlada stvar je unutarstranačke HDZ-ove priče, jer desnom dijelu društva u samoj Konvenciji smeta pojam rodne ideologije. Dakle pojam spola i roda. Konkretno, postoje oni koji misle da bi omogućavanje prava i jednakosti onima kod kojih se biološki spol i rod nisu poklopili bilo odricanje od vlastite tradicije i obiteljskih vrijednosti.
I onda se u priču uključila Željka Markić, koja valjda baš poput biskupa Vlada Košića, uzima si za pravo govoriti što je dobro, a što nije, koja je poručila da ne želi da se uvode akti koji omogućuju da se u školama podučava djecu da oni mogu birati što su. Govorila je ona tako nekidan još o mnogo čemu, pozivala se na sporni Zakon o obitelji.
Dobro, za razliku od Košića koji ne ide dalje od gabarita ustaša i partizana, Markić ipak ima dva zrna soli u glavi, pa je unatoč Mengelovskim skalpelskim intervencijama, našla i primjere kako eto muškarac koji za sebe tvrdi da je žena, a ima, kako je kazala, "ono što biološki nazivamo penisom, može se tuširati u kabini s ostalim ženama", itd. Može to zvučati kao zdravorazumski argument, ali u praksi nije ništa drugo nego gruba paušala. Manijaka, voajera i inih uvijek će biti neovisno o ovome o čemu Markić priča. Govoriti kako bi se broj tih valjda povećao ratificiranjem ovoga dokumenta, pritom zanemarujući koliko Konvencija pomaže ženama koje zlostavljaju oni koji kao nisu manijaci, oni koji su svakodnevni susjede i kolege, nije ništa drugo nego odvratno iskrivljavanje stvarnosti.
No, nije bitno ono što Markić kazuje, i ne treba neki poseban argument za dokazati kako je u ovom slučaju pozivanje na obiteljske vrijednosti ništa drugo nego borba za Hrvatsku u nekom prošlom stoljeću. Bitno je što se takvoj Željki Markić ponovo daje prostora za njezin "urbi et orbi".
Onda, kad djeca više ne budu mogla birati tko su, odnosno, kad, kako je to zamislio Tomislav Karamarko, svatko bude samo u svojim domovima govorio ono što misli, to će biti baš zbog tog pedalja prostora s kojega oni poput Željke Markić istupaju. A jednom kad se u ovoj krčmi napokon i ugasi svjetlo, za pretpostaviti je koliko će u potpunom mraku biti vidljiva budućnost za ovu državu.