Nemilo je Dubrovčane iznenadio jedan "photo shooting" u crkvi sv. Ignacija na Jezuitima. Za potrebe fotografiranja uz snimanje nekakvog njemačkog filma "The Colour Nude" skinula se tu tako jedna žena. Valjda su tako autori, a s kojima je za potrebe baš ovog snimanja surađivao i dubrovački fotograf Stijepo Brbora, htjeli dotaknuti umjetnost.
I pri tome žešće promašili. Spajanje nespojivog nije umjetnost, iako se danas umjetnošću može smatrati sve. Dapače, vrludanje između dvije krajnosti obilježje je šarlatanstva i muljatorstva, koje samo po tome može biti upamćeno. Ovaj primjer iz crkve sv. Ignacija nije čak niti provokacija, jer svako šokiranje prije svega mora biti pronicljivo, takoreći intelektualno koketno. Staviti golu ženu u crkvu i "okinuti" je fotoaparatom, prije svega je inferioran oblik dokazivanja, "trash", onaj koji je postao "passe" već 80.-ih godina prošlog stoljeća i golih egzibicija Madonne.
Jasno, može se tu postaviti pitanje kako bi to onda bilo izvedeno u crkvi da bude umjetnost? Odgovor je jasan. Nikako. Jer je motiv "koka" i "mace" na svetom mjestu plitak, neizazovan za istinski talent, na koncu nezanimljiv. Postoji puno načina za postaviti pitanje onoga što je dopušteno, a što nije dopušteno u društvu, a niti jedan od tih načina petparački ne vrijeđa mjesto na kojemu se snima, osim ako cilj nije promocija samoga sebe.
A što je očito u ovom slučaju i bio cilj ekipe Deutche Film und Fernsehakademie Berlin i fotografa Brbore. Nije samopromocija zakonom zabranjena, ali u pravilu bi trebala ići preko svojih vlastitih leđa, a ne iskorištavanjem povjerenja Dubrovačke biskupije. Upozorio je na to s punim pravom i dubrovački biskup Mate Uzinić koji je poručio kako ga je "duboko ražalostilo to što je zbog vlastite promocije zloupotrijebljena otvorenost dubrovačkih crkava za snimanje neprimjerenih fotografija pod krinkom umjetnosti".
Jasna je biskupova ljutnja u ovom slučaju. I, osim umjetnosti koja nije umjetnost, to je drugi, kompliciraniji problem ove priče. Oskvrnjivanje duhovne dimenzije dubrovačke crkve. Najlakše je sve izjednačiti i relativizirati, a razmišljanja kojima je nešto sveto svesti pod uskogrudnost. Ali, ne treba biti vjernik za znati kako crkve jesu svete i kako u njima treba poštovati normu morala, kakvog kršćanstvo i propovijeda. Ako zbog ičega, onda zbog vjernika kojima je stalo do poštivanja njihove vjere, a kojima su crkve i namijenjene.
A pokušaj prikazivanja nekakve požude na svetom mjestu, bila to katolička crkva ili bilo koji drugi vjerski objekt, ne spada pod kulturološke slobode, već samo znači nepoštivanje znaka pijeteta i povijesne baštine na koju su Dubrovčani itekako s pravom vrlo ponosni, a u što spadaju i crkve kao mjesto ne samo dubrovačkog sakralnog, nego općeg identiteta.
Stoga, autori filma, zapravo, samo su zagazili u krivu brazdu, i to ne samo po načelima Crkve, nego po mjeri gorkog ukusa jedne pozamašne degutantnosti, koju nikakva opravdanja kroz prizmu umjetnosti ne mogu preorati.