Zbog klimatskih promjena već se nekoliko godina zubatac, jedan od najpoželjnijih lovina naših ribolovac, sve bolje lovi udicom tijekom ljeta. Čak i sa same obale, što se ne tako davnih godina vrlo rijetko događalo. Osim toga, zubatac je sve brojniji te su mu staništa sve bliža naseljima, ali nikad nije u njihovoj neposrednoj blizini.
No, unatoč svemu nabrojanom, susret sa zubatcem bit će dosta rijedak, a njegov lov iziskuje puno znanja i još više strpljenja. Posebno strpljenja treba imati u lovu ometcem, kako s obale tako i iz plovila usidrenog neposredno uz nju. U takvom lovu uspjehu se može nadati samo ribolovac koji zaboravi na sve druge ribe i „caru“ posve prilagodi vrijeme, mjesto i način lova, izbor strune, udice, utega i, što je osobito važno, mamca.
Osnovni preduvjet uspješnosti lova zubaca je naći i koliko- toliko upoznati mjesto gdje se zadržava. A najradije se zadržava oko usamljenih rtova koji blago poniru u dubinu, ali i ispod strmijih stjenovitih obala, posebice u kanalima između otočića. Ne živi stalno na istom mjestu, među podvodnim grebenima i odronjenim stijenama, nego obilazi stjenovita područja i livade posidonije te njihove rubove. U ovo doba godine na takvim pozicijama je najčešće između 5 i 10, ali zalazi i do 30 metara dubine. Iako se ponekad podigne i poviše njega, najčešće je na samom dnu, osobito na mjestima gdje ima nautičkog prometa.
Ometcem se loviti može „preko prsta“, ali tada valja računati na posjekotine po dlanovima, ako se zakvači krupniji zubatac. Zato je bolje loviti štapom i rolom. Za ribolov s obale treba odabrati duži, od 3,0 do 3,6 m i težine izbačaja oko 150 grama. Spretni udičari mogu koristiti i štapove dužine do 4,2 m namijenjene „surf casting“ i lovu komarče. Na sve njih treba montirati samo veliku i kvalitetne rolu, čak i srednji pendulaški multiplikator.
Zubatac se s obale, ali i iz plovila usidrenog uz nju može loviti polaganjem mamca na dno i malo poviše njega. Klasičnim ometcem, odnosno polaganjem mamca na dno najbolje je loviti s priborom koji završava utegom iznad koga je na dva, tri pedlja vezan do pola metra dugi privez (pjok, primula) s jednom do tri udice u nizu, ovisno o njihovoj i veličini mamca koji će se koristiti. Za lov na škrapastom dnu umjesto direktno ili posredstvom kopče olovnicu je s ostatkom pribora bolje spojiti gumicom za staklenke. Tako će u slučaju zapinjanja olovnice pucanjem gumice biti spašen ostatak pribora.
Debljina osnovne strune može biti od 0,50 do 0,70 mm, a priveza 0,30 do 0,50 mm. Privez, ali i završni dio osnovne strune najbolje je izraditi od nevidljive, FC, fluorougljične strune.
Puno bolji ulovi se postižu kada je mamac malo poviše dna pa se bolje i dalje vidi. Dva su načina za takvu prezentaciju mamca. Jedan je pomoću „balerine“ - velikog plovka, a drugi pomoću „žičare“ - kliznog priveza.
Pribor za lov „balerinom“, osim plovka velike nosivosti na kraju još ima jednu do tri udice.
„Žičara“ je nešto kompliciranija. Na kraju njene osnovne strune, posredstvom kopče s vrtilicom, postavlja se olovnica težine ovisne o dubini na kojoj se lovi, najčešće od oko 100-tinjak grama. Na 2 do 4 m poviše olovnice postavlja se graničnik hoda priveza, čvor od debele strune ili gumeni valjčić. Poviše graničnoga, posredstvom kopče se na osnovnu strunu postavlja do metar dugi privez s jednom ili dvije udice, ovisno o veličini plijena, na kraju i malom olovnicom na sredini. Uloga olovnice, rijetko teže od 10 grama, je da mamcem na privezu poteže naniže te da mu sputava kretnje i tako ga čini zanimljiviji grabljivicama.
Višestruka je prednost ovakvo kompletiranih pribora, osobito „žičare“, nad klasičnim ometcem. Zato što se prvo odbaci osnovna struna, pa niz nju spusti privez, pjok s mamce, nema trzaja koji skraćuje život mamcu. Drugo, dok lagano tone, mamac pretražuje gorenje slojeve mora, a kad graničnik zaustavi privez, mamac ima veliku pokretljivost i ne može se tako lako zapetljati za osnovnu strunu ili sakriti u kakav procjep.
Svi opisani pribori moraju biti opremljeni udicama širina 15 do 21 mm, ovisno o očekivanoj veličini plijena. Najbolje je koristiti tzv. kovane sa vrhom zakrivljenim unutra, tipa „Cyrce“ ili, „Live bait“, za nadijevanje živih ribica.
Klasičnim ometcem na dnu se lovi tako da se mamac odbaci što dalje. Kada potone pribor treba lagano zategnuti, ali i ostaviti slobodnim pet, šest metara strune da riba ne osjeti otpor kad potegne. Obično prvo mamcu priđu sitnije ribe. Kad počnu jesti privući će pozornost zubaca. Poslije sitnih trzaja sve će se smiriti pa će struna poletjeti u more velikom brzinom. Treba je pustiti, jer nema toga tko će uspješno odmah zaustaviti zubaca. Tek poslije nekoliko metara treba snažno kontrirati. Tad nastaje žestoka borba u kojoj ribolovac mora nametnuti tempo, jer ako zubatac to učini skoro je sigurno da će se spasiti. Srećom, „car“ se veoma brzo preda.
Kao i u lovu na dnu, za lov poviše njega mamac je najbolje postaviti na prijelaz kamenitog u pjeskovito dno, osobito u blizini kakve stijene ili drugog zaklona, gdje zubatac voli čekati u zasjedi.
Najčešće mamcu prvo priđe koja manja grabljivica. Ribica - mamac se tada panično trese, što se može osjetiti na priboru. Zatim prilazi zubatac i napada vrlo agresivno. Plijen hvata zubima od repa i silovito ga trese. To se na priboru osjeća kao brzi i jednolični udarci. No, čim postane svjestan prevare, prekida s napadom. Zato je veoma važno kada kontrirati, što najviše ovisi o vrsti mamca kojim se lovi. U lovu iglicom, cipolom i drugim ribicama, kontrirati treba na prvi znak napada. Ako mamac uzme bez jasnog zatezanja pribora, iako uz znatan rizik od gubitka plijena, bolje je sačekati najpovoljniji trenutak. Kad se lovi lignjom ili sipom, treba sačekati nekoliko sekundi, dok se ne osjeti odlučno povlačenje.
Čim se plijen izvuče, najbolje mrežnom prihvatnicom, treba ga izmjeriti i ako je kraći od 30 cm, vratiti u more. Gdje se ulovi jedan, treba potražiti i druge, jer su zubaci često u paru.