Ima nešto u smrti gdje se ljudi solidariziraju u boli, valjda nešto drugačije od ostalih dana, uostalom samo budalama je svaki dan svadba. Očito, uz stalno prisustvo smrti potrebno se podsjetiti na ljepotu života pa se tako nečije smrti oplakivaju više od drugih. Umro je tako glumac Ljubiša Samardžić, za kojim je došao red za žaljenjem u Dubrovniku i Hrvatskoj.
Dobro, Samardžića je bilo lako voljeti, uvijek nasmijan i drag, ostavljao je plemenit dojam. Imao je on i kuću u Trstenome, na osnovu čega ga se tupavo nazivalo "prijateljem Dubrovnika", ali postojala je zasigurno tu neka veze između ovoga glumca i Grada. Moglo ga se vidjeti i na predstavama Dubrovačkih ljetnih igara, sresti na jutarnjoj kafi na Stradunu...
Također, Ljubiša je jedan od onih koji je besmisao rata shvatio bolje od drugih, ne zamjerivši se nikome ni u ratu ni u miru. Nije držao štangu velikosprskoj politici, a posebno impresivno je sve ono što je u svojoj karijeri stvorio u vlastitoj kinematografiji. Jednostavno, bio je čovjek iz naroda.
Uostalom, oni poput njega su potrebni i u jednom drugom smislu, kao sjećanje na ono nešto gdje se valjda sretniji živjelo, a on, umrli glumac taman dođe kao simbol prošlih vremena.
No, bez obzira na sve to, natjecanja u panegiricima, do suza ganutih literarnih poriva u ludosti žalovanja, nakon što je slavni glumac zauvijek zaspao, ne podsjeća na ništa drugo nego davanja na važnosti trendu, i kroz taj trend, sebi, a ne Samardžiću. A kad se daje na važnosti sebi, naposljetku nije važno niti govori li se o mrtvima ili živima, vrhunaravnom ili svakodnevnom...
Važna je to tu tek biti dio otrcanosti žalovanja. Slično je bilo tu s još jednim "prijateljem Dubrovnika", Rogerom Mooreom koji je preminuo u svibnju, isto kao i s Arsenom Dedićem. Tema je to koja se ne tiče konkretno Dubrovnika ili Dubrovčana, tiče se općenitog žalovanja za slavnima, koji sam sebe tako definira tek kroz komediju smrti. Žaluje se tako za svakom slavnom osobom koja je eto ostavila nekog traga.
A, naposljetku, za svima njima, kroz dan ili dva, ostat će uspomene kao i prema onom siječanjskom dubrovačkom snijegu. Jednostavno, licemjerje je nemjerljivo i ono uvijek određuje naše stavove. Kako u svijetu živih, tako i u tišini mrtvih.