Lav je zvijezda tjedna. Baš kao što se u Ulici Sezam svaku epizoda učila neka nova riječ, tako nekako i Dubrovnik svako malo nakači se na nešto novo, što se po pravilu brzo i zaboravlja. Tako je ovoga tjedna, dakle, na red došao i taj mletački lav što bi valjda, baš kao gusar s Porporele, trebao "čuvati barke i brodove" u budućoj marini na Lapadskoj obali.
Pobunili su se tako Dubrovčani sveudilj, jer tko je to on, Franjo Pašalić, pa nije on Dubrovčanin ili netko naš, da nam postavlja lava? I, to mletačkoga.
Može samo postavljanje lava biti nakaradno i narušavati prostor, ustvari to je i neupitno svakome s iole smisla za decentno i lijepo. Lav na tom mjestu ne pripada. Izgleda kičasto, blesavo i jednostavno nepripadajuće Dubrovniku. Ali, koja je razlika između ovoga lava kojega je postavio Pašalić, s lavovima na kući u Orsanu? Zašto nitko ne prigovara npr. vlasniku kuće u Orsanu? Zato što čovjek ima na kuću pravo staviti što god hoće. E, pa tako isto pravo ima i Pašalić, koji je dobio 30-godišnju koncesiju za nautički centar u Gruškom zaljevu.
I, tu bi sva priča s lavom trebala završiti. Je li nakaradno? Jest. Može li se išta promijeniti kad je netko već čovjeku dao u ruke koncesiju? Ne može.
No, može se kukati, i tu je ustvari osnovni problem priče. Kad se već kuka i žali, na lavu se samo troši energija. Jasno, on je oku vidljiv, o njemu svatko sa zdravim vidom može imati svoje mišljenje, a za razumijevati neke druge odnose potrebno je ipak neko znanje. Ali, i upornost, za što se očito nema vremena.
Tako pored zdravih očiju prolazi i preveslavanje oko vezova, korištenje parkinga od benzinske pumpe do hotela Lapad za svega šest tisuća kuna mjesečno, što je jednako iznosu najma osrednjeg uredskog prostora, pojašnjenja hoće li na kraju i kad investitor "dati ruke" po pitanju tamošnje infrastrukture, odnosno proširenja Lapadske obale, ali i ostalim vidovima suradnje Grada i Marine...
Bilo je riječi o svemu tome, tu i tamo, pa bi se jednako brzo zaboravilo. Zaboravit će se i ovaj nesretni lav, koji je ionako dobio previše prostora. I sve će tu biti onako kako je već zapisano. Ostaje jedino kako oni koji tako rado prigovaraju s rukama u špazima, zapravo bivaju promatračima. A promatrači kojima nešto smeta, nisu ništa nego mazohisti, kojima u ovom slučaju smeta tek veliki, masni zalogaj u tuđim ustima.