Iz Zagreba bi ponovo krojili i prekrojavali dubrovačku svijest. Jedini je to mogući zaključak nakon što se pročita takozvani "javni prosvjed" Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske kojima eto smeta što se u Dubrovniku snimao "Robin Hood", odnosno kako navode, da je "čuvanju baštine pretpostavljen materijalni interes i prestiž".
I dok je samo snimanje već među Dubrovčanima "passe" baš poput onog siječanjskog snijega, povjesničari umjetnosti Hrvatske svodili bi račune sada kad je sve prošlo.
Njima tako još smeta i "kontrolirani požar u Posatu", činjenica da Grad Dubrovnik nije zaradio od snimanja u sami proračun, kao da oni žive u Dubrovniku, a tu su i riječi o navodnim oštećenjima te "eksploataciji kao sirovini za turističku, filmsku i zabavnu industriju".
Što se tiče oštećenja, očito povjesničari umjetnosti nisu posjetili Grad nakon snimanja već vjeruju smiješnim medijskim napisima. Zarada? Teza je krivo postavljena. Grad Dubrovnik nije utržio direktno u proračun, ali je utrženo puno novca što se odražava na proračun.
No, sve su to tvrdnje kojima je lako suprostaviti drugačije mišljenje. Problem je u tome što povjesničari umjetnosti navode kako "Dubrovnik nije svojina gradskih vlasti ni gradonačelnika ni građana koji ga sada nastavaju". Eto nije, nego je vaša u Zagrebu?!
Napisati kako Dubrovnik nije svojina građana potpuno je pogrešno. Jer, vrijeme su ljudi, oni koji će dubrovačku ideju moći slijediti. Ili, neće. Oni koji će Grad podići na najveće moguće razine ili ga srozati do temelja. Ali, oni koji će Grad definirati po svojem ukusu, kao što su ga definirali oni prije 300 ili 600 godina. Pak, tezom kako Dubrovnik nije u vlasništvu građana zapravo se od Grada želi učiniti hermetički živi muzej što on nikada ne smije postati jer gubi smisao grada koji se prilagođava različitim vremenima. Dobro, može se postaviti pitanje je li taj smisao i život u Gradu donose filmska snimanja? Sama po sebi ne donose, ali ih treba prihvatiti kao biljeg 21. stoljeća kojemu se Dubrovnik prilagođava kako zna i može, a sve kako ne bi živio turobnu i depresivnu hrvatsku stvarnost.
Autor ovog javnog prosvjeda je predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Zvonko Maković, inače briljantni povjesničar umjetnosti. No, u ovom slučaju ne može biti u pravu. Jednostavno je da ne može biti jednostavnije. Ti mitski stari Dubrovčani onim današnjima nisu ostavili nikakvu hipoteku koja tu prijeti kao nekakav mač nad glavom, što uporno podvlače mnogi poput Makovića, koji u Dubrovniku ne žive.
Naposljetku, ovaj "javni prosvjed" zapravo je apel. No, zamislimo da se uistinu organizira nekakav prosvjed po ovom pitanju s nekakvim transparentima, megafonima... Prvo i osnovno pitanje, bi li okupio više ljudi u Dubrovniku ili Zagrebu?
Ako bi se održao u Dubrovniku, ajde bilo bi tu pet-šest standardnih aktivista jer građani dobro znaju prednosti i nedostatke ovih snimanja. Do ovog zaključka lako je doći jer gotovo da nema sugrađana kojima je snimanje smetalo do te mjere da bi prosvjedovali. U Zagrebu, vjerojatno bi bila nešto drugačija priča s profesionalnim dušebrižnicima koji tako rado vole gledati u tuđe dvorište. Ova hipotetska situacija zapravo je siže cijele priče. Pa, kad su već Dubrovčani na miru sami sa sobom, vrijeme bi bilo da ostatak Hrvatske umiri svoj nemir te prestane frazama mjeriti dubrovačko naličje iz neke sebi znane perspektive.
Uostalom, Dubrovniku i Dubrovčanima najviše štete čine ovakvi „prosvjedi“ nego bilo kakvo snimanje.