Najteže mi je gledati djecu koja pate jer mi se čini mi se da je najgora stvar uzeti čovjeku djetinjstvo, rekao je na današnjem predavanju fotograf i snimatelj Zoran Marinović, koji je obavljajući svoj posao prošao brojna svjetska ratišta te svjedočio upravo patnjama onih najmlađih. Na predavanju o dokumentarnoj fotografiji, koje je održano u dvorani kina Visia, Marinović se dotaknuo brojnih tema povezanih s fotografijom, kazavši "kako je ona možda i njegov trofej, način na koji se može izraziti".
- Kažu da su loša vremena dobra za fotoreportere, nažalost. No, ja smatram da vrhunsku fotografiju može napraviti svatko. To zvuči banalno, ali može je napraviti svatko. Prenijeti pravu emociju je puno teže, dakle treba znati ispričati priču, poznavati način kako je ispričati. Fotografija je zapravo divan posao. I fotografski posao je divno zanimanje, a fotoaparat te može odvesti na različita mjesta. Kad hodaš s fotoaparatom Stradunom ili bez njega nisi isti čovjek. - rekao je Marinović.
- Kažu da fotografija nije umjetnost, da je to oponašanje stvarnosti, paradoks je da je s njom lako manipulirati. No, ona je moj izražaj. Bavim se fotografijom cijeli život i lakše osjetim stvari kroz fotografiju. Osjetim je, mogu pročitati tri kartice teksta koje će me informirati, ali kad vidim fotografiju to definitivno mogu osjetiti. Snimam i videa, nekad mi je teško izvaditi kameru i snimiti "frame", a za fotografiju sam spreman na grani od drveta čučati cijeli dan. Puno bolje ću osjetiti čovjeka preko fotografije nego da mi se napiše sto stranica teksta. Recimo, proganjaju me fotografije koje nisam napravio. Postaju u mojim mislima sve bolje i bolje kad mislim o njima, a tko zna, da sam kliknuo možda to ne bi bilo tako dobro - kazao je Zoran Marinović.
Posljednjih 15 godina, Marinović, kao stalni suradnik brojnih svjetskih magazina poput National Geographica, New York Timesa ili The Telegraph,, snima fotografije, reportaže i dokumentarne filmove iz brojnih zemalja, dokumentirajući i ratne sukobe iz Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Konga, Sirije... U pravo za vrijeme predavanja, u pozadini bile su prikazivane njegove fotografije nastale za vrijeme konflikata na najvećim ratištima svijeta.
- Doživim puno više lijepih stvari nego loših. U to nema sumnje. No, ljude uvijek zanima ono najgore, ono što je šokantno... Na mjestima najekstremnijih emocija fotografije mogu biti najdominantnije i najjače. Da vam ovdje prikazujem fotografije prelijepih fotografija konja iz Patagonije vjerojatno bi svi zakunjali. Svijet je prepun lijepih mjesta, ali pokazivanje lošeg ulijeva mali tračak nade da i takva mjesta možemo napraviti malo boljima. - dodao je Marinović.
- Nitko ne može biti imun na ljudsku patnju. Ali, razlika između mene koji snimam te ljude i njih je u tome što sam ja to odabrao. Svi ti ratovi ipak nisu moji ratovi. I tu je teško reći gdje prestajem biti ja, a gdje počinje fotografija. Postoje dani kad se osjećam loše, postoje dani kad bih fotoaparat razbio o zid. No, sutra budem najsretniji čovjek na svijetu jer si svijet učinio milimetar boljim i ljude malo informirao o događanjima. To je krug kad ti u 30 sekundi ne možeš fotografirati od suza u očima pa do toga da si najsretniji čovjek na svijetu. - objasnio je Marinović.
Posebno se dotaknuo rata u Siriji. Kazao je kako zapadni mediji o njemu ne izvještavaju realno te je te medije usporedio sa sjevernokorejskom propagandom. Istaknuo je kako je od "ISIL-a napravljen demon, što on i jest, ali da se ne smije misliti da je druga strana nešto bolja". No, osvrnuo se i na izbjeglice, naglašavajući kako je o tome sve ispričano, ali i napominjući kako ga stavovi nekih ljudi tjeraju da se iznova objašnjava.
- Ljudi govore, kao u smislu, zašto se ne bore, zašto dolaze u Europu. Ako imaš 20 godina i ako si iz Alepa prvo pitanje je za koga se boriti. A posebno ako ti je u ratu poginula obitelj. Svatko tko ne uzme pušku i pobjegne za mene je pobjednik. Postoje strahovi od izbjeglica, kao u smislu da će se slika Europe promijeniti. Slika svijeta se uvijek mijenja. Po meni, ne bih imao ništa protiv da je u Zagrebu ili Splitu postoji kineska četvrt ili da u Dubrovniku idemo poslušati večeras bend iz Bejruta. - pojasnio je Marinović
Odgovorio je i na pitanje iz publike je li ga Domovinski rat nagnao da se bavi fotografijom. Kazao je da je utjecao, ali je njegov prvi rat kojega je fotoreporterski radio bio onaj iz 1998. u Sierra Leoneu. Inače, rekao je i kako je dokumentarna fotografija u Hrvatskoj trenutno "i nije u nekom zavidnom položaju". Pojasnio je kako je Pavo Urban bio vrhunski dokumentarni fotograf "čije je mjesto dan danas ostalo prazno". Rekao je više i o razlikama u bavljenju ovim poslom nekad i sad.
- Mladima je teže danas nego što je bilo nama starijima kad smo počinjali. Konkurencija je prejaka. Iako svaki period nosi svoje probleme. Onda je bilo skupo imati filmove i razvijati ih, Danas je problem što postoje tisuće i tisuće mladih fotografa koji će fotografije medijima davati besplatno da se objave. Skloni su improvizaciji. U ratu u Siriji poginulo je najviše fotoreportera od Drugog svjetskog rata baš zbog toga. Kad nemate novca, a skloni ste improvizaciji, lako se nađete na mjestu gdje ne želite biti. - dodao je.
- No, može se raditi i na suptilniji način. Tako mi stariji imamo "fiksere", koji su jako bitni, bitni poput samih fotografa. Dakle, ja sam bez njega ništa. On me dočeka, pokaže mi gdje mogu otići, gdje se što dogodilo... Mi njima potpuno predamo svoj život. Mislim da bi ih trebalo potpisivati na puno materijala. Potrebno je naglasiti da se ratna fotografija smatra romantičarskim "che guevarskim" zanimanjem, a zapravo toliko je toga što treba odraditi, od same organizacije putovanja, ostvarivanja kontakata... Ne može se doći samo da dođeš, treba imati odobrenja vojske i generala. To je sistem koji je dugotrajan, a mladi pokušavaju improvizirati. Svako vrijeme nosi svoje probleme. Od fotoreportera se očekuje da riješe te probleme. - zaključio je Zoran Marinović.
Predavanje je održano u organizaciji Foto kluba Marin Getaldić Dubrovnik, Fujifilma, Bratulića i Zajednice tehničke kulture Grada Dubrovnika.
