Iza nas je praznik apsurda, koji se od milja eto naziva i Praznikom rada. Mnogi su došli tu na svoje kako bi obilježili ovaj praznik, vladajući kroz napominjanja što su oni učinili za radnička prava, jugonostalgičari kako bi se prisjetili vremena kad im je bilo bolje, a moderna ljevica kako bi odaslala puste utopije o nekakvom idealtipskom svijetu radničkog društva.
U potonjemu je problem ovoga praznika. Ako je u svakodnevnoj jednadžbi uzaludnosti normalno da vladajući friziraju i obećavaju jer to je ono što oni rade, a da se nostalgični podsjećaju jer je to njihovo pravo; sramotno je da oni nominalno lijevoga predznaka lamentiraju o radničkim pravima, jer su sami itekako sasjekli krila Prvom maju.
Podsjetimo, praznik je to početkom devedesetih smatran komunističkim retajem, baš poput Osmoga marta. Malo po malo, kako je sveopća panika od komunizma i atributa koji su krasili bivšu državu počela jenjavati i Prvi maj je, baš poput Dana žena, opet postalo normalno obilježavati.
No, zašto je danas taj grogirani Praznik rada u stvari praznik graha i licemjerja i ujedno veći bal vampira nego početkom tih, za po zdrav razum, sumornih devedesetih? Zato što radništvo, ideal radničkoga, nikad nije manje postojalo! Ne treba biti naročito mudar za doći do tog, po jedno društvo samoubojstvenog, zaključka. Ujedno, to je i opće mjesto nesreće, svojevrsni eho uništene države, put popločan upravo dobrim i manje dobrim namjerama hrvatske ljevice.
U državi u kojoj ta ljevica pokušava šokirati tek kazališnim predstavama bez konstruktivnog sadržaja, odnosno performansima koji ne mijenjaju stvari, konkretno se SDP vječito prestrojava u nadmudrivanju s HDZ-om. Jasno, ovo više i nije stranka ljevice, već isključivo centra, ali kad deklarativno treba zastupati prava slabijih onda se "esdepeovci" itekako proglašavaju partijom radničkoga i lijevo orijentiranog.
Što su u ovoj stranci napravili kako bi zaštitili tog "malog radnika" kojega se sjete svakog 1. svibnja? Kroz svoju vladavinu apsolutno ništa, upravo suprotno, ekonomski modeli SDP-a onim HDZ-ovskim, uz koje se pogoduje raznim Agrokorima, a uz koje nema radništva nego samo nadničara.
Čini se kako bi stoga bilo adekvatnije sasvim izbaciti iz kalendara Praznik rada, baš kako je krenulo početkom devesetih. Ako išta, da se ne gleda SDP-ovo prenemaganje u kupoprodaji nekoliko vreća graha i tuceta karanfila, odnosno ruganje prevarenim radnicima razapetim na vješalima neoliberalnog novog vala uz koji se zna kome se pogoduje, a koga se čini radnim i civilizacijskim bogaljem.