Jedna od rijetkih koja se izgledom i ponašanjem znatno razlikuje od svih ostalih jadranskih riba jest trlja. Najuočljivija razlika trlja od ostalih riba su „brkovi“, kožnate crvolike izrasline ispod donje vilice koje joj pomažu da pronađe i iskopa račiće, crviće i ostalu hranu. Zbog toga se cijela njena obitelj kod nas naziva brkavicama, a čije su jedini predstavnici u Jadranu trlja od kamena i trlja blatarica. Brkavicama ih nazivaju i u Francuskoj.
Međutim, njihovo najčešće te znanstveno ime „Mullis“ dolazi od latinskog „mulleus“- crvena, zbog njihove dominantne boje. Kod kamenjarka je izraženija nego kod blatarica. Kamenjarka je crvena, narančasto - crvena, nerijetko smeđe išarana, dolje blijedo - ružičasta. Blatarica je, pak, žuto - siva do blijedo crvena, s donje strane bjelkasta do ružičasto - srebrena. Osim toga, leđna peraja kamenjarke je višebojna, a blatarice jednolično obojena. Također, zlatno žute uzdužne crte na bokovima, njih tri ili četiri, kod kamenjarke su jasno izražene.
Boja im varira ovisno i o njihovoj aktivnosti. Kad su danju neaktivne te noću boja im se mijenja od narančaste ili žute do manje uočljivi, kamuflažne. Kad uginu boja im se ne gubi.
Još izraženija razlika između dvije vrste trlja je oblik čela njihovih glava. Blatarica ima skoro okomito čelo zbog čega je nazivaju i batoglavkom, dok kamenjarka ima šiljastu glavu pa je nazivaju i šiljoglavka. Na glavi imaju još jedan različiti detalj, ispod očiju na obrazu blatarica ima tri, a kamenjarka dvije krupne ljuske.
Razlika među trljama je i u njihovoj veličini. Blatarica naraste do 30 cm i 500 grama, a kamenjarka do 50 cm i 1200 grama. Te dimenzije dosegnu u desetoj godini života ili kasnije, dok su prosječno teške lovne, blatarica od 40-tak i kamenjarka od oko 120 grama stare oko dvije godine.
Zbog jedinstvenog okusa, trlja, osobito kamenjarka, smatra se jednom od najukusnijih riba Jadrana, bilo kako spremljena. Posebno je cijenjena jetrica trlje. Naš narod kaže da mačke ne jedu glavu od trlje, jer je slasno počučaju ljudi.
„Brkate princeze“, kako im neki tepaju, posebno su bile cijenjena u antičkim vremenima, osobito od strane starih Rimljana, ne samo kao delikatesa nego i lijek. Najbolji primjerci su se prodavali po cijeni svoje težine u srebru. Prema sačuvanim zapisima moćni Callioro za večeru je pojeo četiri trlje, plaćene 1200 sesterca. S tim novcem se tada mogao kupiti jedan rob.
Bogati Rimljani čak su ih držali u ribnjacima kao kućne ljubimce, a neke su postali toliko pitome da bi dolazili svojim čuvarima kada bi ih pozvali. Mnogi su, kako je zabilježio satiričar Juvenele, prevaljivali ekstremne duljine kako bi nabavili i konzumirali trlje.