Nekad se govorilo kako se puno tinte potrošilo na određenu temu ili osobu. Tinta se danas ne troši kao nekad, a ni određeni ljudi nisu više važni kao nekad. Posljednjih dana upravo na jednog takvog političara, da ne rečemo baš čovjeka, jer čovjekom se ne postaje tek pukim rođenjem, da smo u nekoj 90 i kojoj potrošilo bi se dosta tinte i šteta bi je bilo, jer veći dio toga što se proteklih dana govorilo i pisalo o Peru Vićanu, vjerojatno doživotnom predsjedniku Dubrovačkog demokratskog sabora (DDS) zapravo su stare informacije. Valjda nije nešto novo da Pero Vićan tamo negdje ima neki interes s tamo nekom zemljom kao što nije novost niti da je politički postao potpuno nebitna persona, jer dogodilo se to još u svibnju i lipnju prošle godine. No hajde, da se ispravimo, možda ne baš odmah, netom poslije izbora, ali svakako koji tjedan, možda, najviše, dva mjeseca kasnije.
Persijane su se Vićanu zaklopile pred očima još u noći kada su izašli rezultati izbora za Gradsko vijeće Grada Dubrovnika, a malo se odškrinule kad su se zbrojili rezultati izbora za Županijsku skupštinu. U trenutku kada mu je postalo jasno da više nije presudni faktor u Gradskom vijeću i da ga dubrovački HDZ neće trebati za formiranje većine, slamka spasa političkog utjecaja pružena mu je raspodjelom mandata u Skupštini Dubrovačko – neretvanske županije gdje HDZ-ova koalicija bez njega, tj. njegovih (DDS-ovih) vijećnika nije mogla sastaviti većinu. Ostao mu je samo jedan problem – Blaž Pezo, novi HDZ-ov župan koji Vićana ne može ni upenganoga, tj. ne podnosi ga vidjeti ni na slici.
Sukob Pezo – Vićan star je skoro koliko je star i problem propadanja dubrovačkog nogometa u kojem Vićan također nije mogao podnijeti da bude nebitan, kao što ne podnosi svoju politički nebitnost pa ovih dana laprda sve i svašta iz čega su i nastali silni medijski napisi o ovom, sada politički irelevantnom liku.
Kako Pezo nije Nikola Dobroslavić, jer iako ovaj potonji ima onu horoskopsku jarčevu tvrdoglavost, ipak je u odnosu s Vićanom bio politički konformist, onako imotski tvrdoglavi Pezo ipak je tražio zaobilaznicu odnosa s Vićanom.
Vićan je tako zapravo u akvatoriju Gradskog vijeća Grada Dubrovnika plutao samo do onog trenutka dok Pezo nije namjestio GPS da ga odvede zaobilaznim putem do, nećemo to nazvati većinom već, reći ćemo, podrške u Županijskoj skupštini. Potajni dogovor županijskog HDZ-a oko tog jednog nedostajućeg glasa (ako nije dogovoreno i više), a koji će doći onda kada zatreba, ostvaren ovog ljeta, u tjednima nakon izbora, Vićanu je začepio i onu slamku spasa koju su mu pružila tri mandata DDS-a u Županijskoj skupštini.
Taj sad već netajno potajni dogovor omogućio je i HDZ-ovu gradonačelniku Dubrovnika Matu Frankoviću da se počne oslobađati tereta neprestanih političkih ucjena i zahtjeva Pera Vićana, daj ovog direktora, daj onog ravnatelja, daj ovo upravno vijeće, daj onaj nadzorni odbor, kojeg je jedno vrijeme Franković podnosio samo zbog podrške Pezu.
Franković se tog tereta, evo samo za primjer - smjenom direktorice Sanitata i smjenama u Upravnom vijeću Kinematografa Dubrovnik - polako počeo otresati i prije silnih medijskih napisa o razvrgavanju odnosa s Vićanom, potaknutih zadnjih dana kako jednim Vićanovim uistinu očajničkim istupom na Radio Dubrovniku, kojim je od sebe učinio oriđinala, tako i pričom Jutarnjeg lista kojom se Vićana povezuje s nelegalnom naplatom parkinga u Prapratnom na Pelješcu, a koji vrši Krešimir Franković, brat gradonačelnika Dubrovnika Mata Frankovića. Sve u svemu Prapratno je stara priča za koju je gradonačelnik Franković znao i prije, a inače riječ je o zemljištu zbog kojeg, ma tko bi reć', Vićanova tvrtka Dubrovačko primorje vodi sudski spor s jednom obitelji. Novost je pak da je gradonačelnik Franković nakon medijskih upita javno osudio poslove vlastita brata i Pera Vićana u Prapratnom.
Ipak, dovoditi to u kontekst glavnog razloga konačnog razlaza s Perom Vićanom nije točno, svakako doprinosi, ali presudni događaji odvili su se u svibnju prošle godine, na biračkim kutijama, jer nitko u politički brak s Perom Vićanom nije nikad ušao zato što je želio već zato što je morao.