Objavu su slušali i Dubrovčani pa je ubrzo uslijedilo na Stradunu čestitanje, ljubljenje, opće veselje, piše u knjizi povjesničara Franka Miroševića "Dubrovački kotar u Nezavisnoj državi Hrvatskoj" o društvenoj atmosferi u Dubrovniku 10. travnja 1941. godine kad je Slavko Kvaternik u ime poglavnika Ante Pavelića putem radio postaje Zagreb pročitao proglas o uspostavi NDH. Dakle, radi se o događaju koji danas bilježi svoju 76. obljetnicu.
"Dubrovčani su u prvi mah s priličnim zadovoljstvom prihvatili vijest o proglašenju NDH, najprije radi toga jer je to došlo kao olakšanje poslije potpunog ratnog poremećaja, poslije opetovanog bombardiranja grada te poslije more koja je ležala u dušama Hrvata uslijed držanja četnika. Međutim, velikog oduševljenja nije bilo jer je tu stajao stoljetni mrski dušmanin Italija, koji je u prvim danima htio pokazati svoju silu i ponašao se kao apsolutni gospodar". - piše Mirošević.
STRADUN KAO ŠETALIŠTE DR. ANTE PAVELIĆA
I, Dubrovčani su bili u pravu. Naime, nakon proglašenja NDH, a nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, u Dubrovnik su 17. travnja 1941. ušle okupatorske trupe njemačkog Wermachta. Iza Nijemaca u Grad su ušle okupatorske trupe Italije koje su tu ostale do kapitulacije fašističke Italije 13. rujna 1943. godine.
"Na dan proglašenja NDH u Dubrovniku se sastalo čelništvo kojeg su činili Ivo Rojnica, Mladen Kaštelan, Luka Butigan, dr. Herman Katić i Frano Banić. Na sastanku nisu donesene nikakve odluke, najviše zbog straha od intervencije snaga jugoslavenske vojske i naoružanih Srba. Već sutradan, 11. travnja 1941., Rojnica je osobno posjetio zapovjednika dubrovačkog redarstva dr. Bubića, zamjenika Zapovjedništva oružnika Matešića i zapovjednika Obrane grada Maksa Miloševića. Zatražio je priznavanje uspostave NDH i suradnju s dubrovačkim ustaškim čelništvom. Svi su zahtjev prihvatili, a zapovjednik Redarstva dr. Bubić pristao je i na polaganje ustaške zakletve. Do prihvaćanja je zasigurno došlo radi toga što su ustaše, bez poteškoća i otpora, inicirali uspostavu vlasti u Dubrovniku, imajući uza se desno orijentirano krilo HSS-a. Kako bi preduhitrili Talijane, potaknuli su formiranje ustaških organizacija na dubrovačkomu području, pa su putem ustaških povjerenika uspostavili provizornu ustašku vlast prije ulaska talijanskih vojnika na područje dubrovačkog kotara." - piše u knjizi.
Nadalje, navodi se kako su ustaše uklonili sve ćirilične natpise, između vrata od Pila podigli velike drvene skele i s unutrašnjeg zida skinuli i razbili dvije spomen ploče; jednu posvećenu Dubrovčanima koji su, kao jugoslavenski dobrovoljci u Prvom svjetskom ratu poginuli u borbi protiv Austro-ugarske i onima koji su živjeli u ovoj monarhiji, a bili su protiv nje te drugu koja je bila posvećena srpskoj vojsci koja je 1918. ušla u Dubrovnik nakon završetka Prvog svjetskog rata. Tih dana je uklonjen i reljef Ivana Meštrovića na kojemu je bio prikazan lik kralja Petra I. Karađorđevića. Piše i kako je za vrijeme NDH Placa, odnosno Stradun, preimenovan u Šetalište dr. Ante Pavelića. Pak, Ulica od puča preimenovana je u Kvaternikovu ulicu, a Porat se nazivao Ustaškom obalom.
"Prvih dana ustaške vlasti u Gradu se bila okupila skupina ustaša (Marčelo Brkan, Luka Butigan, Petar Bakić, Frano Banić, Ivo Juvančić, Vlaho Matičević i drugi) koja se isticala u provođenju terora nad Srbima i Židovima. Predvodio ih je prijeratni ustaša Antun Dužević." - stoji u knjizi.
TALIJANSKA OKUPACIJA
Zatim, nakon što su njemačke snage prodrle na dubrovačko područje, nedugo iza došao je i talijanski motorizirani armijski korpus Druge armije. Dobrodošlicu im je poželio dubrovačko gradonačelnik dr. Josip Baljkas. Nedugo nakon ulaska Druge armije, stigla je i talijanska divizija "Marche". Iako je zapovjednik te vojske Giuseppe Pafundi u Kneževom dvoru Baljkasu kazao kako je u Dubrovnik došao surađivati s hrvatskim vlastima, to nije bila istina pa se vladavina NDH u Dubrovniku stalno kretala u prisustvu okupacijskih trupa, prvo talijanskih, a nakon sloma fašističke Italije i onih njemačkih. No, barem figurativno, u Dubrovniku su Talijani 23. svibnja 1941. predali vlast ustašama, točnije kad su u Grad došli general Ivan Prpić, ustaški zapovjednik za BiH Jure Francetić i ravnatelj Oružništva u Sarajevu Franjo Vidas.
"O oduševljenju vezanom za ustaško preuzimanje vlasti list Hrvatski narod, između ostaloga, bilježio je: Dubrovnik je doživio najveće slavlje koje će pamtiti u svojim višestoljetnim analima. nepregledno mnoštvo iz Dubrovnika i okolice dočekalo je predstavnike hrvatske države s neopisivim oduševljenjem. Dubrovnikom su se neprestano razlijegali gromski poklici: "NDH"!" - piše u Miroševićevoj knjizi, u kojoj se još navodi kako je narod vojsku NDH zasipao cvijećem, a kako je tom prilikom gradonačelnik Baljkas kazao "kako su Dubrovčani sretni što u svojoj sredini vide predstavnike hrvatske vojske kao jedino jamstvo svoje budućnosti".
No, o pravoj prirodi svih ovih zbivanja najbolje je zaključio Mirošević.
"Sve navedeno, osobito opisani skup u Dubrovniku, izazivalo je čuđenje jer je, na jednoj strani, slavljena sloboda i snaga vlastite vojske, a neposredno nakon završetka te svečanost hrvatsko je poslanstvo, zajedno s talijanskim majorom Puoom, krenulo u talijansko zapovjedništvo Dubrovnika na poklonstvo. Kao da su svi bili zaslijepljeni i kao da nisu uočili farsu navedenog čina budući da se očito nije radilo o slobodi i nezavisnosti, nego o stvarnoj okupaciji. Bilo je očigledno da će narod u dubrovačkom kraju, pa i ustaška vlast, imati toliko slobode koliko im Talijani budu dopustili". - zaključio je Mirošević.
Pak, na konačno oslobođenje od fašističkih i nacističkih okupatora Dubrovčani su morali još neko vrijeme, točnije do 18. listopada 1944. godine, kad su Dubrovnik oslobodili partizani
Druge dalmatinske brigade, među kojima njih gotovo tisuću i pol Dubrovčana..