Obnavljat će se Lazareti, po drugi put u tri godine. Potpisan je tako i ugovor vrijedan 33 milijuna kuna, nazočan je tu bio i premijer Andrej Plenković. Govori se sad o obnovi Lazareta kroz same ružičaste tonove, ali potrebno ju je promotriti kroz dva aspekta.
Prvi je onaj spomenički jer Lazareti prije svega su spomenik. I tu ništa nije sporno. Dakako, tu je i za istaknuti ulogu nositelja projekta Zavoda za obnovu, čiji je rad na kraju honoriran i potpisivanjem ovoga ugovora. Naime, u Gradu u kojemu kultura ne bi trebala biti tek poštapalica, obnova spomeničke baštine trajni je smjer kao podloga svih drugih aktivnosti, uostalom i jedini zalog kojega imamo.
ZATVORENO DRUŠTVO
No, Lazareti nisu spomenik kojega je dovoljno konzervirati pa će, poput kakvog kipa svetoga Vlaha ograđen žicom plijeniti pozornošću. Lazareti su navodno živi organizam koji eto već dvadesetak godina nikako da živne. A kad se najviše toga vidi u onome što nema za vidjeti, odnosno u manjku ideje onih nejakih po htijenju, tada niti puno, puno više od spomenuta 33 milijuna kuna ne bi bila dovoljna. Stoga, pod kojim velom zabluda se vjeruje kako bi obnova Lazareta trebala donijeti živost u ove prostore?
U Lazaretima je deset lađa, od čega čak njih pet nema svog korisnika. Puno se spominjalo o Lazaretima kao multifunkcionalnoj platformi, govorilo se o najmu gornjeg platoa, a Gradskom vijeću Grada Dubrovnika tek predstoji da pronađe organizacijski ustroj uz kojeg bi Lazareti trebali djelovati. No, što se uopće tu može promijeniti jednom kad se odluči hoće li bivša karantena biti zaklada, javna ustanova ili javno trgovačko društvo, kad će program i dalje stvarati upravo oni koji su sad od Lazareta napravili zatvoreno društvo?
Ima tome već godina i pol dana, bio je to naime siječanj 2016. kad se održalo prvo događanje u sklopu EPK projekta "Razotkrivanje", inače vrijednog 126 tisuća kuna, na kojemu se publici u Lazaretima predstavio konceptualni umjetnik Siniša Labrović, poznat po uriniranju na Markovom trgu, a koje je kasnilo. Razlog, kako je tada rečeno, zato što je još uvijek trajalo predavanje filozofa Maria Kopića pa se valjda čekalo da ista publika napuni i tu lađu.
Ujedno, to je i najveći problem današnjeg društvenog uređenja Lazareta, koje tako funkcioniraju potpuno hermetički zatvoreno prema vanka, a okrenuto prema svojemu unutarnjem svijetu. Paralelu s EPK projektom, pak, potrebno je povući upravo zbog toga što će i ti "novi" i obnovljeni Lazareti zasnivati se na svim elementima koje je iznjedrila kandidatura Dubrovniku za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Ista ona kandidatura koja je budućnost Dubrovnika vidjela kroz nekakav "meta" jezik participativnosti, inkluzija, ali i kako se onda govorilo "medijatora gradskosti", "medijatora dijaloga" ili već spomenutog "razotkrivanja".
KARANTENA ZA ODABRANE
Kako se EPK promovirao upravo kroz uređenje Lazareta, ali i kad se zna da će se recimo ti novi Lazareti reklamirati kroz vizualni identitet EPK projekta, jasno je u kojem će smjeru Lazareti ići. Odnosno, kako je vidljivo iz samog projekta za koji se potpisao ugovor, svi korisnici pet lađa, dakle DEŠA, Lero, ARL i Linđo dobit će sredstva kojim će osnažiti svoje djelovanje. Primjerice, Linđo će se osnažiti kroz nabavku novih ormara za nošnje i održavanje edukacija za plesače Linđa, DEŠA bi trebala uvesti edukaciji turističkih vodiča o vođenju osoba s invaliditetom što je povezano i s budućom izradom makete Lazareta koju će slijepe osobe eto moći opipati te tako „vidjeti“ Lazarete, a Teatar Lero postavit će dvije nove predstave. Planira se tu između ostaloga recimo i nova akustika za jednu od lađa, ali i otvaranje kafića i restorana, kao i virtualni online muzej uz koji će se nematerijalna građa digitalizirati.
No, što je tu novoga čega sad nema? Ništa. Uvjeti postaju bolji, dok pravila igre ostaju ista. Lero ionako postavlja predstave, Linđo ide i na Guinnesove rekorde bez raznoraznih edukacija, DEŠA već radi s invalidima, a piće se može popiti u ARL-u. A ako se uzme u obzir da bi preostalih pet lađa tako ostalo neiskorišteno, tj. da bi služile svakome, što je jednako kao i nikome, vidljivo je da ne treba očekivati neku promjenu paradigme, koja je ovom prostoru nasušno potrebna.
Stoga, koliko god da je za pozdraviti potpisivanje ovoga ugovora, toliko je ono i nesvrsihodno mazanje očiju kad se sam model funkcioniranja Lazareta u suštini ne mijenja. Ono što bi trebalo biti idealno rješenje za ovaj kompleks zahtijeva širu raspravu, koja bi trebala pronaći rješenje kako ovaj prostor postane primamljiv svim Dubrovčanima, a ne samo odabranoj alternativnoj eliti. Jednom će se crta morati podvući i kazati dosta, ali do tada raznorazne radionice poput onih izrade transparenata koje će se tu i nastaviti odvijati tek će odbiti publiku. A Lazareti će tako, iako tek 300 metara udaljene od gradskih zidina, usprkos priljevu od 33 milijuna kuna ostati dislocirane za veliki broj Dubrovčana. P(o)stat će tek ono što su uvijek i bile. Karantena za one odabrane.