U recentnoj presudi Vrhovnog suda RH, Rev.230/17-2 od 28. lipnja 2017., u sporu oko naplate tzv. dnevnih parkirališnih karata po ukinutoj odluci o naplati parkiranja Vrhovni sud RH je po podnesenoj izvanrednoj reviziji presudio da sve sudske odluke donesene nakon objave presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida Odluka o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" broj 12/09) nisu valjane, piše dubrovački odvjetnik Ivica Ban
Ban nadalje navodi iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda RH:
"S obzirom da su presude donesene u vrijeme kada Odluka više nije bila na snazi jer je ukinuta presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primijenili odredbe navedene Odluke, a što je u protivnosti sa čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona koji glasi:
U postupcima u kojima u pravnoj stvari do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon odnosno pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.
Revizijski sud smatra da se upravo uzimajući u obzir odredbu st. 5. čl. 58. Ustavnog zakona, a cijeneći činjenicu da se radi o ugovornom odnosu u kojem je jedna od ugovornih strana javna vlast, da je praksa Ustavnog suda primjenjiva u konkretnom slučaju.
Naime, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1673/2015 zauzet je stav da ukinuti zakon ili drugi propis prestaju važiti danom objave odluke u "Narodnim novinama", te da sve sudske odluke donesene nakon objave presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida osporeni propis nisu valjane.
S obzirom da su u konkretnom predmetu odluke donesene nakon što je Visoki upravni sud ukinuo Odluku o organizaciji i načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu D., to sudovi nisu mogli temeljiti svoju presudu na navedenoj Odluci.
Stoga su sudovi prvog i drugog stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, te je isti valjalo odbiti kao neosnovan i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci."
D.M.