Otkako je Mato Franković osvojio vlast, odnosno, kako bi on to rekao, "preuzeo odgovornost za Grad", uživa u jednom zapravo zen okružju. Ne radi se tu samo o onih famoznih 100 dana u kojima svaki novi vlastodržac ima pravo posložiti neke stvari, samim tim što je sam Franković već donio neke odluke kojima je odbio kupovati vrijeme, tj. odbio čekati, već odmah krenuo donositi odluke koje malo tko, barem javno, zasad uopće osporava.
Logično, ima sad tu ulizica svih fela, ali zapravo Franković ne nailazi na otpore u svom gradonačelničkom mandatu. Recimo, da je bivši gradonačelnik Andro Vlahušić odlučio postaviti traku sve do Pila, a na što se danas odlučila ova gradska uprava, bio bi po reakcijama javnosti razapet odavde do Aljaske. Bez obzira na to što ta traka, iako upada u oči, zapravo pospješuje protočnost prema povijesnoj jezgri, a nije vrijeme od estetike, nego od pragmatičnosti, barem po pitanju reguliranja gužvi.
Primjerice, Franković je jučer izjavio kako posjetitelji moraju respektirati činjenicu da kad ulaze u Grad, ulaze u živi muzej. Možda nespretan izbor riječi, kad se zna da građani povijesne jezgre inzistiraju da budu živo tkivo, a ne nikakvi muzejski primjerci, ali jasno je kako je htio reći da se Grad treba poštivati. No, kad je istu sintagmu kazao tadašnji Vlahušićev zamjenik Željko Raguž, došlo je do inflacije uvreda na njegov račun. Kod Frankovića isto nitko nije valjda niti primjetio.
Odlučio je on tako smanjiti i broj "bookera" na Pilama, a barem javno, niti na to nitko iz ovog zapravo jako profitabilnog lobija nije reagirao, kao što nitko nije reagirao niti od strane turističkih agencija na riječi o smanjenju putnika s kruzera. No, ne samo da na svojoj strani ima gospodarstvenike, ima prolaz i kod dijela političkih konkurenata. Nakon što su ga "srđevci" kritizirali po pitanju koalicija u Gradskom vijeću, nisu se previše čuli kad je odlučio dio ticanja u grušku luku prebaciti u lokrumski akvatorij, a što je izričito protiv UNESCO-vih naputaka.
Ne znači da je ijedna od ovih njegovih odluka pogrešna, no lako je primjetiti kako još uvijek ne postoji isti metar za Frankovića, kao što je postojao za njegove prethodnike. Dio toga leži svakako i u nedostatku oporbe. Recimo, Vlahušiću je oporba bio HDZ, koji je po svom "defaultu" više od stranke, a koji je logikom stvari, generirao vodu na svoj, a ne Vlahušićev mlin. Pak, HDZ sad tu oporbu nema. HSS-ov Vido Bogdanović i HNS-ov Miho Obradović pokušavaju u Gradskom vijeću, no sami zapravo ne mogu ništa promijeniti, dok se isto valjda i ne da previše nekadašnjim "narodnjacima" Matiji Čale Mratović i Nenadu Vekariću. Nisu daleko od toga niti SDP-ovi Tatjana Šimac Bonačić i Mladen Gojun, a Mostovi Dolores Lujić i Maro Kristić, kao i Ljubo Nikolić, "de facto" nekadašnji su HDZ-ovi partneri pa ustvari još ispituju teritorij kako se postaviti kao oporba negdašnjoj "braći po oružju". I dok se ustvari donedavni gradonačelnik Andro Vlahušić ne izjašnjava po pitanju ponovne političke aktivacije, čini se kako i sami građani u oporbenim strankama nemaju čvrsti oslonac pa najradije šute ili se priklanjaju pobjedniku.
Frankoviću je i tako ustvari poprilično olakšana situacija. U bogatstvu engleskog jezika postoji izraz "the perfect storm", koji opisuje zbivanja koja nastaju uz rijetku kombinaciju datih okolnosti, a koji u kombinaciji rezultiraju događajem ogromne snage, bilo pozitivnih ili negativnih. Čini se kako je uz Frankovićevo preuzimanje vlasti, donekle i došlo do takvog ozračja, koje on može iskoristiti za napredak Dubrovnika. Istina, to što trenutno ne postoji oporba loše je po demokraciju, ali uz razboritost, pamet, ali i hrabrost, jer bez nje ništa u životu ne ide, mogu se donijeti odluke uz nepotrebna trošenja na objašnjavinjama objašnjavanja, na što su bili osuđeni njegovi prethodnici.
No, svaka oluja, pa bila ona i "savršena", ne traje dugo, a ukoliko se sad nešto ne učini, možda se ovako pogodna i lagodna prilika više i ne ukaže. A na prvom mjestu više ne bude narativ uz koji oporba ne postoji i uz koji se na sve klima glavom, nego onaj uz koji će progovoriti i građani koji nisu glasali za njega. Ne treba zaboraviti da je za Frankovića ipak glasalo nešto više od devet tisuća ljudi, što unatoč uvjerljivoj pobjedi i nije toliko velika brojka. U politici, kao i životu uostalom, sve je stvar ciklusa i konsenzus odobravanja, uvijek lako može zamijeniti onaj neodobravanja. Pak, na Frankoviću je da baš sad, danas uspije, ne samo kako bi osnažio svoj politički kredibilitet, nego još važnije, pogurnuo Grad naprijed. Bolju priliku neće imati.