Zahuktala se politička situacija u Gradu. Pogrešno bi bilo reći da je počela predkampanja jer ona traje već mjesecima, valjda od trenutka kad su vladajući u Gradskom vijeću osudili Dubrovnik na stagnaciju srušivši proračun. Tekući tjedan tako je bio politički aktivan i uzbudljiv apropo kandidature Valentina Dujmovića za gradonačelnika, ali možda ga u jednom drugom smislu najviše definira nešto drugo.
Radi se o "pressici" Pera Vićana o svemu, koja nekako idealno definira beneloventnost Dubrovčana prema svojoj vlastitoj budućnosti, koju po pravilu oni mudriji među nama ionako najviše kuju na političkom planu.
Pričao je Vićan kako on to već zna, po svom drumskom protokolu, o svemu, što dakle u praksi znači o ničemu. Spominjao je garažu, žičaru, Luku Dubrovnik, terminal Gruž i golf u kontekstu fantomskih firmi, katastrofa, stečaja i likvidacija, sve onako zloguko o crnom scenariju koji nas čeka. Na ništa Vićan nije ponudio konkretno rješenje, što mu najgore od svega nije za zamjeriti jer se radi o gordijskim čvorovima zapetljanih zavrzlama, ali je upozoravao. Na sve i svašta.
Sve to skupa moglo bi se kao pučki teatar apsurda uprizoriti u KMD-u, taman da malo prodrma bljutavost dubrovačke kazališne zbilje. Ali, na stranu sad Vićan, čovjek se politički bori kako zna i umije, svatko na to ima pravo. Nešto je drugo zanimljivo u cijeloj priči, a to je zapravo način na koji je on ni kriv ni dužan pogodio bit dubrovačke duše, koju definiraju ljudi koji bi o svemu govorili i u sve se razumjeli, ali i kojima u konačnici nedostaje vizije i hrabrosti za okrenuti novi krug i nešto promijeniti.
Ne radi se tu o "pusti me stat" sindromu fjakanosti, već jednostavno o silnim riječima iza kojih ne stoji ništa. Gdje su sad svi oni što su im bila puna usta protiv HE Ombla projekta, čije se ponovno pokretanje u određenom smislu spomenulo prošloga tjedna? Koliko sada "srđevci" skupe ljudi na svojim prosvjedima? Sve su to pitanja na koje su odgovori jasni. I sve to skupa može se preslikati i na druge vidove društva, što je opet toliko specifično za podneblje od ovih forteca.
Ne mora to mlaćenje prazne slame, od onih koju su slamu i proizveli, biti povezano samo s političko-aktivističkim dijelom priče. Stvar je tu svakodnevna, a tiče se uglavnom iznemoglosti da se pokrene; ili barem ispuni obećanje. No, jasno je odakle ovaj sindrom. Problem je čini se u tome što ljudi tako lako nalaze svoje niše i djelovanja kroz koje se žele prezentirati drugima. Kao što bi Vićan bio univerzalna sveznalica, tako bi gro drugih željeli da ih se smatra primjerice šarmantnim mangupima, ljepoticama s mozgom ili ekološko osviještenima: Pak, kad to jednom treba dokazati i konkretno, tijelo shvati kako je mozak podigao prevelik kredit, odnosno nema ih nigdje.
U praksi, radi se tu o bleferima, što je uostalom najlakše biti, kao što uvijek najmanje prostora treba za klečanje, dok puno više je potrebno za stajanje. Tu borbu između "klećavaca" i onih koji stoje na nogama "šezedesetsosmaški" francuski filozof i boem Guy Debord u svom prezabavnom "Društvu spektakla” opisao je kao onu "između dva shvaćanja svijeta: proleterskog i buržujskog". Valjda se pozivajući na Marksove riječi "kako je povijest cijelog dosadašnjeg društva jeste povijest klasnih borbi."
Možda sve to i pregordo zvuči, dovoljno bi te i takve bilo nazvati "fejkerima", ali ustvari ta klasna stvar, odnosno efekt pokondirenih tikvi idealno pogađa u dubrovačku poantu onih koji bi dokazivali izvrsnost, ne znajući kako se ista dokazuje samo i jedino sa žuljevima na rukama.
I zato je paradoks Vićanovih riječi s početka tjedna ustvari idealan za objasniti taj fenomemen. Svi oni, baš poput Vićana na svojoj konferenciji za novinare, radije bi lamentirali, zaključivali i varku varkom smjenjivali. O svemu, kao i uostalom o ničemu.