Onako usputno, u dobrom raspoloženju, došlo je do zanimljivih tvrdnji o Dubrovniku, njegovom opredijeljenju, na konferenciji za novinare Dubrovačkih ljetnih igara održanoj ususret "Glembajevih". Govorilo se tu o starom biblijskom pitanju služenja Bogu ili bogatstvu, odnosno nemogućnosti ispunjenja jednoga i drugoga, što dakako isključujući propovijeda Sveta knjiga.
Započeo je priču zapravo redatelj "Gospode Glembajevih" Zlatko Sviben, podsjetivši kako je nemoguće služiti i jednome i drugome, dodajući kako bi Dubrovnik, ali i Dubrovačke ljetne igre trebale služiti Bogu. Odnosno, biti sebi dovoljan, božanstveni komadić slobode, neovisan o bogatstvima koja žive opijaju. No, zanimljiv je bio i odgovor intendanta Dubrovačkih ljetnih igara Mladena Tarbuka, dakle osobe koja cijelu tu priču umjetničkoga, kao najvećeg Božjeg dara, mora pomiriti s bogatstvom.
Tarbuk mu je tako kroz šalu odgovorio kako Igre po financijama jesu bliže Bogu, napominjući i kako će "Bog platiti na drugom svijetu". Ova zanimljiva, takoreć, usputna anegdotalna priča, donekle definira i samo postojanje Dubrovačkih ljetnih igara, u njihovom balansnom smislu, s poantom na dubrovačkoj razmeđi između dvaju svjetova, onog dovoljnog sebi i Bogu, i onome kojemu je profit u apsolutnom prvom smislu jednine.
Pa, što je odabrao Dubrovnik u ovome smislu? Plaćanje na drugom svijetu ili ono sad i odmah? Naizgled, odgovor je jasan, a leži u tolikom broju apartmana, famoznih stolova i stolica, eto tih zabava po Stradunu uz koje se turisti pentraju po crkvi svetoga Vlaha. Ukratko, jednog sveopćeg zanosa prema parama, od strane onih koji znaju koje li sreće iz te navade. Ali, koliko je to pogrešno? Odnosno, je li baš podrazumijeva gubljenje sličnosti sa svojim lijepim licem i otpisivanje Boga iz cijele priče?
Naime, kad se govori o kolektivu, uistinu, obično se govori samo jednom smjeru kojega je moguće odabrati. I, tu su riječi Zlatka Svibena interesantne, jer njega kao umjetnika, koji će Grad posjetiti svako nekoliko, zanima gotov proizvod, ono što jest i ono što mu se čini, što uostalom popločava i njegov umjentički teren. Zato, makar i kroz parabolu s biblijskim, on i upozorava.
No, praksa je ipak sasvim drugačija, a podrazumijeva svakodnevan život pojedinca, koji ima svoje ideale, za koje jasno treba živjeti, ali koji ima i obavezu privređivanja, jer najveća je sreća pun trbuh, o čemu samo drugim riječima govori Tarbuk.
I zato, ova dva pojma u Dubrovniku, ne isključuju jedan drugoga, već ih je nužnost pomiriti. I to je ono što je umjetnost, kao što je uvijek uostalom, u nalaženju sredine između krajnosti, najveća umjetnost na svijetu.