Koliko god da je onima bez nekog naročitog nacionalnog naboja čudno sa strane gledati narodna slavlja nakon uspjeha sportskih timova, odnosno općenito slavlja onih koji igraju ipak i jedino za sebe, lijepo su hrvatski vaterpolisti, bivši i sadašnji jugaši, sinoć dočekani na Stradunu. Pozdravio je tako popriličan broj Dubrovčana svoje sportske heroje, bili su tu gradonačelnik Mato Franković i župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić, svi skupa odavši priznanje vaterpolistima.
Ne postaje se jasno svaki dan svjetski prvak, ma koliko god da vaterpolo, cinik bi dodao, igra tek četiri nacije na svijetu. Trebalo je skinuti tu Srbiju, europskog, olimpijskog i do ove nedjelje svjetskog vaterpolo prvaka. Posebno je to značajno jer u Dubrovniku takva događanja prođu mirno i plemenito. Naime, koliko god da se uz slavlja u nekim drugim hrvatskim gradovima, ruku na srce, redovito podgrijavaju na vatri nacionalizma te "perverzna ispiru dna", Dubrovnik to zna napraviti dostojanstveno.
No, gdje su svi oni koji su slavili svjetski naslov tijekom ostatka godine u tom "gradu vaterpola"? Gdje su uz utakmice Juga, gdje su na Divljoj ligi? Tko od njih svakodnevno uopće govori o vaterpolu?
Lako je zamisliti sliku, recimo u studenome, gdje će Jug igrati protiv nekakvog Hannovera u terminu nogometne Lige prvaka, a na tribinama će biti niti 200 ljudi. Ma ne mora se tu raditi niti o Hannoveru, sličnu situaciju, ajde malo bolju, može se očekivati i protiv Pro Recca.
Jasno je kako je i gdje je sport točno aterirao. Jasno je zašto je na tim opjevanim utakmicama Divlje lige iz 80.-ih i 90.-ih bilo toliko više ljudi, zašto je u onome gruškom balonu bila atmosfera kakva je već bila, i kako je bilo za sport doslovno živjeti. Tajna je vrlo jednostavna, satkana u "pay per view", odnosno Internetu i raznim Arenama, koje puno spektakularnije dvoboje od onih Juga i Mornara koji su prije punili tribine, donose u domove obitelji.
Ukratko, problem je u globalizaciji, toj fatamorgani okrivljavanoj i za ono što je kriva, ali i za ono što nije kriva, no u ovom slučaju nije to tako niti ludo, jer s njom u tom sportskom smislu, sve počinje i završava.
U takvoj konstelaciji snaga, niti Jug, kao dio ipak, prema vani, zatvorenijeg sporta, odnosno sporta uz koji ne postoje stalne prilike za nekakvim napredovanjem (kakvo recimo ljubitelji nogometa i Hajduka imaju priliku doživjeti svakog kasnog ljeta), a u kojem se natječu eto te četiri famozne nacije, nema nekih prevelikih šansi za pobuđivanjem interesa. Dio je to takvog vremena. Tanke su tu šanse i Olimpijskih igara, a kamoli neće Juga, kad prosječni konzument sportskih sadržaja ustvari svoje želje za "brže, bolje, jače", može ispuniti kroz nekakav UFC događaj.
Poanta je kako se, u stvari, jučerašnjim dočekom ne treba zanositi. Slavit će se eto svjetski naslovi, a sve poslije toga bit će samo koturajuća gomila ničega uz sve Hannovere ovoga svijeta. Nije to priča samo Dubrovnika, priča je to puno sportskih gradova koji su izgubili interes za svojim junacima. Jednostavno, jučerašnje slavlje ne znači nikakav povratak Dubrovnika i Dubrovčana vaterpolu, barem ne sve do iduće prilike kad se postane svjetski ili europski prvak.