Uskoro će lokalni izbori, a svake četiri godine vjesnici proljeća eto nisu samo laste ili propupalo cvijeće već i političari, odnosno kandidati za gradonačelnike i načelnike sa svojim zamjenicima na raznim događajima. I ti izbori trebali bi biti praznik demokracije, ali nažalost pretvara se to u jedan drugačiji cirkus...
I već je to sve skupa počelo. Tako su se prošlog vikenda kandidati za gradonačelnika Dubrovnika prezentali na Festi od kamenica, jučer su bili na Sajmu cvijeća, neki i na utakmici Juga, dakako u posebnoj loži jer su i oni eto takvi, posebni, mogući budući dubrovački gradonačelnici. Za pretpostaviti je da će sljedeći događaji opet biti prepuni njih posebnih, redat će se tako po raznim "poludogađajima", gdje će oni s mirisom graha 1. svibnja biti posebno impulzivni.
No, zašto to smeta? Valjda je normalno, stvar sračunata u život. Tako je uostalom i na istoku i zapadu, igrokaz bi trebao biti normalan. Red lijepog mišljenja o sebi, lošega o protukandidatima, ukazivanja na društvenim događajima... Ali, u Dubrovniku, odnosno, u Hrvatskoj sve to treba posebno smetati.
Prvenstveno zato jer smo svjedoci nenormalnosti na svim razinama u državi pa se ona tako i relativizira savršeno. Kad u državi osim par ljevičara koji su sami sebi svrha nikome ne smeta ustaški slogan na crnoj ploči u Jasenovcu ili kad dug Agrokora više nije privatni nego narodni, odnosno biva na grbači naroda, normalno je da će se i u Dubrovniku sve skupa relativizirati.
Tako se organiziraju konferencije za novinare što podsjećaju na Top listu nadrealista, a uz koje novinari o protagonistima (možda bolje reći antagonistima?) izvještavaju s inicijalima, šef HDZ-a poziva na mirnu kampanju u priopćenju u kojemu proziva ne znajući koga proziva... Poziva na fair play, a krojio je zakon koji sprječava njegova protivnika da se kandidira jer ga ne može pobijediti na izborima. Sve su to banalni primjeri, tek vrh sante leda, ali kad se sve to skupa kao nikoga ne tiče, onda i licemjerno prolazi mimo kritike samog građanstva i zdravog razuma.
U ovoj lokalnoj sredini posebnoj sklonoj relativizaciji stvarnosti, odnosno okretanju glave zato naslikavanja po društvenim događajima, s većim ili manjim dozama aplaudiranja, posebno su iritantna. I tu bi se tako savršeno mogla preslikati i pjesma Bijelog dugmeta "Polubauk polukruži polueuropom". Samo što u ovom slučaju taj politički "polubauk" svojim lažnim i prevarantskim ružičastim naočalama ustvari polukoristi poludubrovnik.
Između ostaloga, i zato izbori nisu praznik demokracije već su njezin apsurd na oštrici iluzije o tome što bi mi htjeli da jest, a nije. Pa su sva ta naslikavanja jedino i isključivo plaženje jezika narodu koji ipak još uvijek naivno vjeruje da svojim izborom nešto mijenja u propadanju ovoga društva.