U doba, kako oni vole reći srbo-jugoslavenske države, Hrvatska se razvijala, a sad se odjedanput gasi. Očito i ova i ona vlast i ona poluvlast i kombinirane te vlasti ne znaju što s ovom državom. - riječi su koje je u svojem povratničkom govoru uz politiku izrekao predsjednik HSS-a Vido Bogdanović i u potpunosti pogodio poantu.
Pričao je u svojem govoru na izvanrednoj izbornoj skupštini HSS-a Bogdanović puno, nečega se uhvatio detaljno, drugoga navlaš... Ovu temu spomenuo je usputno, u moru drugih, atraktivnijih i „dubrovačkijih“ tema. Ujedno, tema je to u ovoj državi toliko nepoželjna, a Bogdanovićeve riječi blasfemične jer eto kao po „defaultu“ danas je bolje nego za vrijeme bivše države.
No, u čemu je Bogdanović pogriješio? Apsolutno niti u čemu. Na stranu kafanski argumenti "pro et contra" Hrvatske, odnosno Jugoslavije koji se temelje na tvornicama, stanovima, dostupnim ili manje dostupnim bananama ili zabrani proslava Božića... Radi se tu o banalnostima kojima će se tehnicirati u kakvom inspirativnom pijanom društvu, a koje jednostavno nisu argumenti. Hrvatska država je bila zacrtana i suđena jer se valjda u onakvoj Jugoslaviji uz povampireni srpski nacionalizam na čelu s Miloševićem nije moglo, ali to ne znači kako danas Hrvati imaju državu za koju su se borili.
Zapravo, nikad je manje nisu imali, zato su Bogdanovićeve riječi o gašenju u potpunosti točne. Je li lud bio i Milanović kad je onako sebi svojstveno neaktivno u Gunji govorio o „slučajnoj državi“, a mislio je na zemlju slučaja, dakle onu u kojoj se i previše zbog nemara događaju slučajnosti? Što je zapravo slomilo temelje nekoć buduće Hrvatska, zbog kojih ona nikad nije postala država već nalik nečemu, jedino s razlikom što je Bruxelles zamijenio Beograd ili konkretnu Dubrovnik Zagreb zamijenio Beograd.
Već davne 1989. godine komunizam je brojio svoje zadnje dane, a revolucija je po svojoj prokušanoj metodi počela jesti svoju djecu što je dovelo do novih geografsko-političkih podjela. Jasno, raspad sistema doveo je velike i male heroje, državnike svih fela, a i zločince kojima će se baviti Međunarodni sud u Haagu.
Hrvati su se u naboju odcjepljenja nepromišljeno vezali „za vječitu težnju hrvatskog naroda“, što se u praksi povezalo s NDH, što prati hrvatski narod kao kamen o vratu sve do danas. Upravo ti i takvi duhovi prošlosti zacementirali su Hrvatsku prema onome od jučer i prekjučer, a ne danas i sutra. Dakle, Hrvatska je već u tom smislu zemlja prošlosti.
A što je sa statističkim podacima? U njih se ulijeva nada jer je državnom vrhu stalo do iluzije o stabilnosti. No, i u tom segmentu preostaje jedino uspoređivati se s prijašnjim stanjem. Politika je ovisna o privredi, a privredu usmjerava politika. Pitanje je onda kuda ide Hrvatska uz vječno nestabilnu politiku koja je tako osnova „povjerenstva za prošlost“ i ne hvata se merituma problema. Zbog toga, luta se u svemu; od obrazovanja, kulture, sporta, pravosuđa ili poljoprivrede. U međuvremenu, sve bujnijoj desnici, puna su usta ispraznog hrvatstva u čemu vidi svoju prošlost, sadašnjost i nažalost budućnost, ne shvaćajući neumoljivost činjenice da je materijalno dobro puno više uništeno poslije rata kad je država prepuštena tajkunima i kad je sve pošlo u bezdan.
Zbog toga, Bogdanovićeve riječi o gašenju države koja postoji sve manje, zapravo idealno govore kako Hrvati danas, uvjetno rečeno, žive slučajnu državu, ali ne onu iz Milanovićeve priče koju je zasnivao na slučajevima koji nam se događaju, nego na elementarnom poimanju iole suvisle državnosti koja ljudima daje mir, sigurnosti i bilo kakvu perspektivu.