Pred visokim temperaturama i gužvom u plićacima mnoge su se ribe spustile u ugodnije i mirnije dubine. Među onima koje su ipak ostale uz obalu najbrojnije su ribe iz obitelji usnača, kojih je, na sreću udičara, puno i po vrstama i po količini, a i lako se i love.
Vladika (knez), lumbrak, smokva i ostale usnače su iznimno pohlepne ribe, a za ishranu su raspoložene cijeli dan pa se loviti mogu od svitanja do mraka, najbolje po mirnom moru, a dobro uz lagani vjetar. Iako se najradije zadržavaju na obraslim kamenim i hridinastim, najbolje ih love na miješanom dnu, s poljima posidonije, manjim nakupinama stijena te golim plohama pijeska.
Na takvim terenima zadjevi su česti pa je loviti najbolje jednostavno kompletiranim završnjakom, ali je dobro imati ih i nekoliko u rezervi. On može biti i s nekoliko, ali je najbolje ako je sa samo jednom udicom. Ona je najvažniji dio pribora zato što usnače zalogaj odmah gutaju „do repa“ ili im se udica zabada u masivne, ali nježne usnice. Iako se koristiti mogu bilo koje širine luka 5 do 10 milimetara, ovisno o očekivanoj veličini plijena, usnače se sigurno mogu izvući samo s kratkim i srednje dugim te ne pretjerano tankim udicama. Najprikladnije su one oblika „Crystal“ i „Limerick“.
Završnjak, zapravo samo promula (privez, pjok) može biti dugačak samo pedalj ili tek malo više. Poviše njegovog spoja, na osnovnu strunu treba postaviti kliznu olovnicu težine 10 do 15 grama. Rijetko je kada potrebna teža, a kad se god može bolje je rabiti lakšu. Takvim jednostavnim sistemom može se loviti „preko prsta“, ali je ipak bolje koristiti štap. dovoljan je lagani srednje ili malo sporije („B“ ili „C“) akcije, ali se može koristiti i brzi s iznimno osjetljivim vrhom. Ni dužina mu nije osobiti važna, ali je najbolje ako iznosi 2,5 do 3,0 m. Isto tako, koristiti se može bilo kakva lagana ili srednje velika rola.
Kako malo koja usnača teži više od pola kilograma, pribor je dovoljno izraditi od najlona promjera oko 0,15mm, ali osnovu je bolje izraditi od malo deblje strune, što zbog mogućnosti ulova jake i teške ovrate, a što zbog lova na terenu gdje se strune brzo habaju. Usnačama je svejedno, jer ih ni vidljiva struna neće spriječiti da uzmu mamac.
Usnače su veoma radoznale ribe pa će brzo doći provjeriti što je palo u more, osobito ako je to jarkih boja. Zato je dobro pri udičarenju tih riba koriste obojena olova, najčešće bijela, žuta, svjetlo zelena i narančasta. Ako se lovi na nešto većim, dubinama do 10 metara gdje ima i arbuna, koriste se olovnice crvenih nijansi, koje „vole“ i arbuni. Za lov u još dubljim predjelima najprikladnije su ljubičaste olovnice.
Zbog istog razloga na privez poviše mamca dobro je postaviti pluto. Osim što podiže poviše dna, pod utjecajem kurenta i valova pluto se njiše, zajedno s njim i mamac, što sve doprinosi njegovoj i vidljivosti mamca. Plutnjaci su najčešće fluoroscentno žuti, narančasti ili bijeli, a mogu biti čak i crni, važno je da su kontrast okolišu. Preporučljivo je imati plutnjake nekoliko veličina kako bi se prilagodili težini mamaca.
Usnače od ribolovca ne zahtijevaju posebnu vještinu i lukavstvo. Mamac treba položiti na teren pa lagano zategnuti osnovnu strunu. Ako su u blizini, ribe će bez oklijevanja priči i posegnuti za mamcem. I iako nema potezanja treba često i redovito provjeravati mamac jer je u zoni lova dosta sitnih riba koje veoma i brzo oštećuju mamce, a oštećen i slabo prezentiran mamac neće zanimati krupnije ribe.
Zato što brzo napadaju mamac usnače je najbolje loviti stalnim držanjem pribora. Kad se lovi štapovima mogu se loviti dva s tim da drugi treba biti na osloncu ili držaču.
Kad se plijen izvuče treba ga dobro pogledati! Ne zato da bi se uživalo u njegovoj najčešće vrlo šarenoj odori, nego da bi se utvrdilo radi li se možda o drozdu. Naime, ta je riba zakonom zaštićena pa se svaka ulovljena mora vratiti u more. Zato, ako je plijen zelenkaste boje s brojnim točkicama, vijugama i drugim šarama narančaste i smeđe boje - obvezno ga treba vratiti u more!