Iako u glazbu svakako treba biti uvijek zaljubljen jer se tu po pravilu uvijek nešto događa, dubrovačkoj violončelistici Mihaeli Čuljak, valjda po zakonitostima njene vlastite osobnosti, glazba se uvijek događa. "Sviram u snu, probudim se u dva ujutro misleći kako je vrijeme za pauzu", reći će. Njoj je eto buđenje tek kratka stanka od neprekidnog sviranja. "Uvijek su neke ludosti i sviranja u toj glavi", kaže. Tako to valjda biva s onima koji su imali sreću da svoju profesiju žive, prihvativši je dekretom kao vlastito određenje. U razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr ova članica Dubrovačkog simfonijskog orkestra rekla je više o svojoj karijeri, školovanju u Sjedinjenim državama, osvrnuvši se i na glazbene i kulturne dubrovačke silnice.
Za nju je sve počelo s devet godina kad je krenula na solfeđo. Uskoro, od mame ju je dočekalo čelo. "Što sad, već sam bila uzrujana", kaže. Ali, i pojašnjava kako se ubrzo u to čelo potpuno zaljubila. "Već sam s deset godina znala da je to moj životni poziv", rekla je. Umjetničku školu pohađala je do trećeg razreda, a onda je uslijedio poziv u Zagreb.
OD DUBROVNIKA PREKO ZAGREBA DO AMERIKE
- Četvrti razred srednje škole sam završila u Zagrebu, u Glazbenom učilištu "Elly Bašić", koje uči djecu funkcionalnom metodom. Konkretno, radi se tu zapravo o apstraktnijem opisivanju same muzike nego što je slučaj u Gradu, ali i u drugim hrvatskim muzičkim školama. Poslije toga uslijedile su dvije godine na Muzičkoj akademiji, a eto onda je uslijedila i Amerika. - govori Mihaela.
Na University of North Texas u Dallasu počela je ispočetka. Razlika je bila ta što, recimo, za razliku od Hrvatske gdje se na Akademiji uči muzika, ovdje je trebalo raditi i druge stvari, poput fizike ili matematike. Nakon te četiri godine, na istom sveučilištu upisala je magisterij, a nakon njega i doktorat na University of Michigan, koje je kod Detroita. Ukupno iza nje je devet američkih godina, nakon kojih može reći kako je magistra rane glazbe te kako ima doktorat glazbenih umjetnosti u violončelu. No, zašto, odlazak u Ameriku, ako je u povratku bila svrha?
- Teško je to za reći, čak me i uzrujaju riječi nekih koji pitaju zašto sam se vratila. Provela sam značajne godine za mladog čovjeka u Americi. Te su me godine formirale poprilično i cijelo vrijeme sam se tražila, bila sam u tim godinama kao spužva, sve spremna za upijati. Ali, uz sve to počela sam shvaćati da ti nije dobro tamo gdje si, nego da ti je dobro ako si svoju osobu doveo do toga da ti bude dobro. Onda sam si osvijestila da je doma uvijek doma. Po prirodi sam senzitivac i donekle mi je smetala njihova hladnoća. Amerikanci su divno ljubazni i u svemu tome nisu prijetvorni! Ta ljubaznost je iskrena, ali kad se već nekome ideš otvoriti dolaziš do svojevrsne ograde. Drugo, nisam nikoga tamo mogla poslati u neku stvar! Ono, ispucaš se i s tom osobom budeš super poslije. Oni se na to smrtno uvrijede. - govori kroz smijeh.
No, u Americi su je itekako cijenili. Dobila je tamo i stipendiju za doktorat u vrijednosti od 120 tisuća dolara. Dakle, njen talent je bio prepoznat, no nešto je ipak prevagnulo da se vrati u Dubrovnik. Uslijedili su honorarni nastupi s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, ne bi li naposljetku postala i stalni član prošloga rujna. Osim toga sa svojim mladićem Mateom Martinović svira i u dubrovačkim lokalima, što joj, navodi, "predstavlja poseban gust". No, kako je nakon svega svirati u Dubrovniku nakon iskustava u Americi?
- Ono što je ovdje luksuz, u Americi je minimum ispod kojega se ne ide. Ne volim kukanje, ali znači isto kad imaš svoj ormarić gdje možeš ostaviti instrument ili koncertnu odjeću. U Americi mi je to bilo normalno. Tu je i pitanje same Slanice, koja ponekad smrdi i na fekalije... Drugačiji je i mentalitet. Kaže mi prijatelj da je sretan što je dobio plaću. Takvi smo mi, bunimo se na stanje u zemlji, a sretni smo kad dobijemo plaću. Opet, u Americi je puno napornije, moj mentor je na Sveučilištu po cijele dane, njemu je 40 posto toga u papirologiji, a 60 posto u muzici. To jednostavno nisam htjela. - objasnila je.
ODBIJENICA NINE OBULJEN
Ispričala je i jedan primjer koji o ovdašnjem mentalitetu jako lijepo kazuje.
- Dok sam bila nezaposlena, poslala sam dvadesetak e-mailova u potrazi za poslom. Tu sam se predstavila tražeći možda neko usmjerenje... Pisala sam tu svakome, od tadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića, njegove zamjenice Tatjane Šimac Bonačić do Ministarstva kulture. Naznačila sam kako sam se vratila u domovinu, pitajući ih mogu li mi pomoći nekim savjetom. Dakle, ne da me zaposle, nego da dobijem odgovor. Odgovorilo mi je troje ljudi. Jedna je bila pročelnica za kulturu Ana Hilje, koja je odgovorila jako lijepo i ljubazno te je obavila i neke telefonske pozive. No, sadašnja ministrica kulture Nina Obuljen, koja je tada bila u Upravnom odboru HRT-a, a pisala sam joj jer je sama završila Muzičku akademiju, odgovorila je negativno, doslovno kao u smislu što ja tu hoću... Živo me zanima je li sada njena funkcija formalna ili zaista nešto radi za hrvatske umjetnike. Svakako, treba reći i kako je sličan bio odgovor i iz Ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. - objasnila je Mihaela.
U Orkestru je, kaže, zadovoljna. Voljela bi ambicioznije projekte, možda i gostovanja raznovrsnijih solista. Recimo, kad je bila mlađa nije željela svirati na koncertima s nešto trivijalnijim skladbama.
- Kako sam starila, shvatila sam to na drugačiji način. Sad se osjećam jako ugodno na koncertima filmske glazbe, a i razumijem da su novci potrebni i da se mogu uz takve koncerte zaraditi. I, kad je Mozart stvarao to je u ono vrijeme bila pop glazba. Tako sam sebi stvari objasnila. Shvatila sam da je samo bitno da svojom glazbom uveseljavam ljude. Zadovoljstvo mi je nekome uljepšati dan. - naglasila je Čuljak.
NIJE OPTIMIST PO PITANJU KULTURE U DUBROVNIKU
No, što misli općenito o kulturi, posebno onoj njoj bliskoj, koja se personificira kroz glazbu, u Dubrovniku?
- Nisam neki optimist. Evo, počevši od Ljetnih igara primijeti se da si prije imao deset vrhunskih muzičara, a sad imaš njih dvoje po festivalu. Ima dana kad nema ništa. Sad zvučim kao dubrovačko njorgalo, ali nije u tom smislu kao prije. Druge umjetnosti ne bih komentirala. Ali, neku perspektivu ne vidim. Dubrovačko kulturno tlo je plodno, ali nažalost se itekako truje. - navela je Mihaela Čuljak.
VALCER ZA MIHAELU
Iza nje se i brojne nagrade i priznanja. Primjerice osvajala je nagrade na Međunarodnom gudačkom natjecanju "Rudolf Matz", na Hubbard Music Competition, Međunarodnom gudačkom natjecanju "Alfredo e Wanda Marcosig", Državnom natjecanju za Komornu glazbu... Svirala je i s Josh Grobanom, Michael Bubleom, Vanessom Mae, Maksimom Mrvicom.Jasno, iza svega toga mora stati veliki talent. Odgovorila je na pitanje koliko je zapravo do talenta, a koliko do rada.
- Ima tu puno parametara, smatram da moraš imati talent... No, znala sam one koji su nikako zvučali, ali su toliko radili na sebi da sad "ubijaju" u muzici. No, vjerujem kad postoji kombinacija talenta i discipline da se jednostavno osjeti razina koju drugi teško, jako teško mogu dostići. No, više je slučajeva da oni s talentom, ustvari baš i nisu disciplinirani. - zaključila je.
Inače, njoj je Đelo Jusić posvetio i jedan Valcer. Prepričala je o čemu se radi.
- Gospar Đelo mi je oduševljeno prišao nakon jednog od koncerata s DSO-om, dok sam još radila kao honorarac. . Pitao me zašto nisam u orkestru, ali baš sam par puta primijetila da mu se sviđa moj način pristupa čelu i doživljaju muzike. Nedugo nakon što sam se za stalno zaposlila se pojavio u Orkestru jedan dan i rekao: "Mala, ti si moja muza, napis'o sam ti valcer!'. Ostala sam šokirana. Naravno, ugodno šokirana jer nije mala stvar kad ti netko posveti djelo. Valcer za Mihaelu je prelijepi muzički komad s pjevnim djelom na početku i kraju, uz pratnju orkestra i slobodnom solo kadencom u sredini. Zbilja jedno jako pitko i uhu drago djelo čija je partitura već otplovila u Indoneziju sa Noormanom Widjajom. Za početak, sprema se uz klavirsku pratnju izvesti u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. A evo sad već kaže da piše jedan koncert za čelo pa radoznalo čekam. - zaključila je za portal Dubrovnikpress.hr mlada dubrovačka glazbenica Mihaela Čuljak, čijom, eto, kako kaže, "ludom glavom" vječno se svira neki Prokofiev ili Beethoven, a čiji taktovi uz njeno naštimano čelo prelaze u vječno i neumitno trajanje.