Ima u životu stvari koje se poslože u nekom zadanom skladu, u tolikoj mjeri da izgleda kako je i stvarnost bajka. Primjer toga je dubrovački slikar Ivo Mladošić, kojemu se opet ništa nije posložilo, onako, samo po sebi, već je u svemu trebalo odricanja. Jer, tko bi se, naizgled tek tako, u svojoj skoro pa pedesetoj uputio na splitski odsjek Akademije Assenza Mallschule Muenchestein Basel, diplomirao u roku, kako bi uhvatio jedan od svojih životnih ciljeva?
Očito, taj je bio Mladošić, kojemu u onom profesionalnom smislu akademija i nije toliko trebala jer i puno prije nje on bio etablirani dubrovački slikar. No, unatoč tome što je talent uvijek pouzdana činjenica, Mladošić je znao da samo težnja ka boljemu biva sudbinski važnom odrednicom, koja bi se mogla svesti i na onoga u narodu poznatog kovača svoje sreće...
U razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr slikar Ivo Mladošić rekao je više o svojoj karijeri, nedavno otvorenoj izložbi u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelieru Pulitika Imaginarij svakodnevnog“ koja se može pogledati do 14. siječnja kao, kako je kazala Delić Gozze, retrospektiva u malom, ali iznio i neka ostala životna, ali i slikarska razmišljanja.
SLIKAR OD ROĐENJA
Počnimo, dakle, s izložbom, na kojoj je njena kustosica, cijenjena povjesničarka umjetnosti Vesna Delić Gozze kazala "kako je Mladošić jedan od vodećih suvremenih likovnih autora ovoga Grada".
- Moram biti zadovoljan njezinim riječima. Ako misli da sam takav... Iskreno o tome nisam razmišljao. Koliko sam velik ili ne, to je zaista ono što ne znam, ali lijepo je čuti. Rekla je da joj se sviđa moj apstraktni ekspresionizam. Svakako, njene riječi su i obvezujuće. Što ću sad, moram još bolje raditi. - govori kroz smijeh Mladošić.
- No, osim tih riječi, jako sam zadovoljan s izložbom. Prije svega s izborom slika, postavom... Jedino što je razmještena u dva prostora, naizgled je to hendikep, ali i to zna imati draž kad se ide preko zidina u Atelier Pulitika. - govori Mladošić.
Za Mladošića je sve počelo od malih nogu. Govori kako je "slikar od rođenja".
- Kao dijete sam u dječjem vrtiću pokazivao interes za slikanje, da bi kroz svoj odgoj to nadopunio. Prvu izložbu sam imao na Pilama gdje sam tada živio. Koliko sam imao? Nekih 12, 13 godina. Sjećam se da bih onda precrtavao Vincenta Van Gogha, njegov most preko rijeke, slikao sam portret sestre. Uvijek sam puno radio s bojama. Kasnije, kako sam odrastao, razmišljao sam i o nekakvim školama. Godine 1968. pokušao sam na školi Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, ali nisam prošao. Onda me Josip Škerlj odveo kod Koste Strajnića i tu sam radio, nosio mu mapu. Puno smo razgovarali, učio me radu na ikonama. Kasnije mi je mentor bio i Josip Trostmann. - objasnio je Mladošić.
- Bili su tu još neki prijemni, neka razočarenja 1972. godine, ali ispalo je tako da sam prestao ozbiljno pokušavati. Oženio sam se, dobio familiju, trebalo je živjeti. Iako iz tog razdoblja moram izdvojiti izložbu na Dubrovačkom salonu 1979. godine. - rekao je.
NIKAD NIJE PRESTAO SLIKARSKI RAZMIŠLJATI
Nakon nekog razdoblja Mladošić se zaposlio u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik kao kućni meštar i tehničar, gdje je radio punih 28 godina, sve do 2013.
- Upoznao sam tu puno slikara, ljudi uz čija sam razmišljanja sebe educirao. Uostalom, imao sam i mogućnost korištenja biblioteke, puno sam čitao... Dala mi je UGD jednu priliku da bih uznapredovao. - dodaje Mladošić.
Foto: Miho Skvrce
Inače, izložba koju ističe iz 1979. godine, nije njegova prva izložba. Prva je bila izložba u dubrovačkom Domu sindikata 1972. godine, a sudjelovao je i na skupnoj izložbi "Hrvatski umjetnici Cetinju" iste godine. Ipak, od sudjelovanja na Dubrovačkom salonu 1979. do grupne izložbe uz Festu svetoga Vlaha prošlo je 13 godina, a zatim još čertiri do sljedeće samostalne izložbe U Sebastianu,
- Sve to vrijeme ja nisam prestao biti slikar. Nikad nisam prestao slikarski razmišljati. Slikarstvo je uvijek bilo u meni, išao bih putem i gledao svijet slikarskim očima. - govori Mladošić.
DUGA PAUZA U IZLAGANJU, PA ZATIM NIZ IZLOŽBI I PARIZ
Devedesetih je tako uslijedio veći broj izložbi. Što se tiče onih samostalnih, tako je 1996. uz već spomenuti Sebastian izlagao i u Klovićevim dvorima, odnosno galeriji Fortezza kao u i Zelenom salonu hotela Argentina. Pak, 1997. otvorena je izložba "Dubrovačke nostalgije", u Galeriji Ars longa vita brevis, a godinu nakon izložba u Galeriji Fotokluba Marin Getaldić. Izložba "Boja ptice sreće" je otvorena 2000. u Sponzi, a "Kameno podne" 2006. u Sebastianu. Pak, 2016. otvorena je izložba u Matici hrvatskih iseljenika Dubrovnik.
Brojne su i skupne izložbe na kojima je izlagao Mladošić. Nakon već spomenute otvorene uz Festu svetoga Vlaha, uslijedila je 1994. "Izložba u izlozima Place", realizirana u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara. Pak. 1995. Mladošić je izlagao u Međugorju, 1999. u Osijeku, a 1999. u Parizu. Radi se o izložbi "Le salon grands et jeunes d'aujourd'hui, u Galerie Espace Eiffel-Branly. Odgovorio je na pitanje kakav je zapravo osjećaj izlagati u Parizu. Dojam je kako se s tim malo što može mjeriti.
- To je izložba "Stari i mladi, poznati i nepoznati". Organizator izložbe je bio u Gradu, u biti išao po ateljeima vidjeti tko bi izlagao, ali nije našao ono što je želio. Svratio je onda u moj atelje, koji je onda bio u Galeriji. Vidio je slike i rekao: "Evo čovjeka čija slika mora ići u Pariz". To je bilo jedno sjajno iskustvo, znati da vas je prepoznao kustos iz Pariza. - kazao je Mladošić.
Kasnije su uslijedile grupne izložbe "Obala i more" u Sponzi 2000. godine, Dubrovački mostovi u Ranjini 2002. godine, Dubrovački likovni trenutak 2004. godine. Sudjelovao je na "Izložbi recentnih radova članova HDLU-a" u Zagrebu 2004., 2006., 2008. i 2009 godine. Na Dubrovačkom likovnom trenutku ponovo je izlagao 2008. godine. Na Salonu sakralne likovnosti izlagao je 2009. godine u Splitu. Svoj rad predstavljao je još u Splitu, Zagrebu, Solinu, a bio je tu i još jedan Dubrovački likovni trenutak, otvoren ove godine.
KROZ ASSENZU SE NIŠTA NIJE PROMIJENILO OSIM MENE
Rekao je više o odlasku na splitski odsjek Akademije Assenza Mallschule Muenchestein Basel.
- Uglavnom se u Splitu održavala nastava. U Baselu sam bio nekoliko puta. Odnosno, nakon svake završene godine. Upisalo nas je 12 u generaciji, završilo nas osam. Drugačije je to tamo. To je jedna napuštena tvornica pretvorena u pravo umjetničko carstvo, što je meni bilo potpuno novo. Tamo su i sobe za studente. Upisao sam to skroz slučajno, Antun Karaman mi je rekao da je vidio napis u novinama o tom odsjeku. A eto, bio sam uporan i isplatilo se. Ali, da pravo kažem, ništa se nije promijenilo. Promijenio sam se ja u svom tom procesu, ali uvjeti slikanja su ostali isti, naravno da sam nešto više toga znao, ali rad kao rad nije se bitno promijenio. - istaknuo je Mladošić.
Za Mladošića, oni koji znaju, kažu da je vrstan kolorist.
- Ljudi kažu da su se rodili za ovo ili za ono... A ja mislim da sam rođen za slikarstvo. Ne znam, valjda imam taj osjećaj za boju. Kad slikam, ne crtam olovkom pa poslije dodavam boju. Ne. Boju uzimam kao osnovu svega, počnem crvenom, završim na potezu plave... U svemu tome tražim svoj vidljivi znak. Od toga stvaram sliku. - objasnio je.
MNOGI SLIKAJU DUBROVNIK DA BI PRODAVALI SLIKE, JA NE ŽELIM
Dojam je kako za razliku od većine dubrovačkih slikara, Mladošiću Dubrovnik nije neki učestali motiv.
- Ne slikam Dubrovnik zato što ga svi slikaju, svi ga prodavaju i mnogi slikaju samo da bi prodavali, a ja ne želim slikati Dubrovnik. Neka to drugi rade, ne smeta mi, neka i zarade na Dubrovniku. No, ja nemam te aspiracije. A i ima ga previše. Imam neke skrivene motive, neke neobičnosti koje vidim u Gradu. Ali, u mene se ne može vidjeti onaj klasični Dubrovnik, poput svetoga Ivana i takvih motiva. - precizirao je.
- Ne radim slike za prodaju i ne biram tako motive. To je ono što ne želim. Moje slike treba voljeti! Ne radim s tom mišlju da bih prodao sliku. Volim regalat sliku više nego prodati onima za koje vidim da ih vole. - rekao je Mladošić.
ŽIVIM UMJETNIČKI ŽIVOT, NEMAM DRUGIH ZANIMACIJA
Već je četiri godine u mirovini, danas ga se može vidjeti u društvu slikara Josipa Škerlja i Miša Baričevića, kaže zajedno idu na likovne kolonije, puno razgovaraju o umjetnosti...
- Recimo, da sam diplomirao 1972. kad sam prvi put išao na Akademiju i bio slikar, moj život bi bio drugačiji nego danas. A danas zapravo otkako sam u mirovini zaista živim umjetnički život. Nemam drugih zanimacija nego se bavim umjetnošću. Nikad nisam više i slikarski promišljao nego danas. - naglasio je.
Odgovorio je na pitanje što bi te 1972. godine kad je, kako kaže, "doživio razočarenje", rekao da mu je netko spomenuo kako će se za njega jednog dana govoriti kao o jednom od značajnijih suvremenih dubrovačkih autora.
- Ne bih mu vjerovao. Svatko tko radi i slika, ima o sebi neko mišljenje, to je jasno. Ali, da će tako sad netko govoriti za mene, ne bih mu povjerovao. Sve je to obaveza za buduće. Moram to opravdati. Ako bude mogućnosti, prilike koje se budu pružale, iskoristit ću. - zaključio je za portal Dubrovnikpress.hr Ivo Mladošić, dubrovački slikar za kojeg je i očekivati kako će mu se rad još više rasplamsati, kako to obično i bude u spletu želja i očiglednih mogućnosti.