Koliko smo puta čuli, koliko smo puta i na stranicama Dubrovnikpress portala pisali o lošoj prometnoj povezanosti Dubrovnika, nebrizi države koja je autocestu dovela do svakog zaseoka, osim do Dubrovnika. Prometna povezanost nije naravno ono što Dubrovčane muču „od jučer”, a kako su i prije 96 godina Dubrovčani vapili za boljom prometnom povezanošću pokazuje i izvadak iz tadašnjeg Dubrovačkog list.
Osim toga ovaj izvadak pokazuje i zanimljive političke okolnosti toga doba u kojem su se Dubrovčani, barem po tadašnjem Dubrovačkom listu, željeli prometno bolje povezati „preko Trebinja, Gackog i Foče sa uskotračnim željeznicama Srbije”, kako se navodi u tekstu da se uspostavi stanje „koje je postojalo hiljadu godina, dok ga nije nasilno i umjetno prekinula Austrija”. „Tuda je naime vodio dobro poznati „Dubrovački drum”, navodi se u Dubrovačkom listu iz 1923. godine, a izvadak možete pročitati u nastavku.
"Grad, iz koga treba preko 30 sati neprekidne vožnje u neudobnim željezničkim vagonima, da stigneš u Zagreb i Beograd, a do ostalih naših privrednih centara još nekoliko sati više, već je tim isključen od svakog jačeg privrednog pokreta, pogotovo pak kad nema saobraćajnih veza ni sa svojom najbližom okolicom. Oko 35.000 km2 u zaleđu Dubrovnika između Neretve i albanske granice nema skoro nikakve željeznice, a drumovi koje je austro – ugarska i crnogorska vlada tu probila ne vode u Dubrovnik, već u pravcu Sarajeva i Cetinja.
Odviše smo daleko od naših centara, odviše smo odijeljeni od ostalog svijeta, pa i od najbliže naše okoline! - To je osjećaj, koji svi u Dubrovniku imamo i koji pritište kao kakva mora svakim naš podhvat, cijeli naš privatni i javni život. Naše se energije troše u stranom svijetu, našim prištednjami koriste se drugi jer kod kuće nemamo način da uložimo ni jedno ni drugo. Kao junaci romantičkih epa u začaranim dvorima, dubrovčani žive u uspomenama čekajući riječ koja će ih osloboditi i pustiti ih, da se iz ovog opčaranog grada razlete po domovini i prionu na posao narodne i gospodarske i političke obnove uz svoje drugove iz Beograda i zagreba, Ljubljane i Skoplja, Sarajeva i Novog Sada.
Jedino što ih još svojom beskrajnosti mami je more. Preko 100.000 tona brodskog prostora, od 130.000, što ih Jugoslavija ima, dubrovačko je, ali nije na žalost upisano sve na ime Dubrovnika.
A ovako ne bi trebalo, dapače ne bi smjelo ni da bude. U ovo 5 godina od kad je grad otvorio svoje dveri pobjednoj srpskoj vojsci te u srpskom vojniku pozdravio vjesnika boljih vremena, bilo je čas kad se je najbolje vidjelo, kako energije, koje su digle Dubrovnik, nijesu propale, već su samo uspavane. Nije bilo prigode trgovačke, koje bistro oko dubrovačkog trgovca nije zapazilo i iskoristilo. To prirođeno realno shvaćanje prilika upozorilo ga je također, da taj ekonomski polet nema u sebi ništa stalno, ništa određeno doklegod se ne riješi naše željezničko pitanje na način, da Dubrovnik ne bude ostavljen po strani. To treba osobito naglasiti jer Dubrovnik ne traži, da njegov Gruž bude izlazište velike jadranske željeznice: naš zahtjev, da preko Trebinja, Gackog i Foče budemo spojeni sa uskotračnim željeznicama Srbije, znači samo neku vrstu uspostave onog stanje, koje je postojalo hiljadu godina, dok ga nije nasilno i umjetno prekinula Austrija. Tuda je naime vodio dobro poznati „Dubrovački drum”.
Tom gradnjom Dubrovnik bi dobio ne samo najkraću svezu sa Srbijom, već i sa svojim neposrednim zaleđem Hercegovinom. Bez nje Dubrovniku je suđeno, da i nadalje drijema i u nametnutoj dokolici sanjari o prošlim danima."
Dubrovački list, 1923. godine
D.M.