Pred početak snimanja filma "Robin Hood: Origins", uz koji je u Gradu postavljena scenografija, po „starom dubrovačkom“ običaju, postoje oni kojima to eto i smeta, iako će sve to za dva tjedna biti dio prošlosti. No, nisu se u Dubrovniku filmovi počeli snimati jučer, a uvijek je bilo onih sklonih njorganju.
Da je to tako pokazuje i simpatično intoniran napis iz časopisa "Dubrovački horizonat" autora Ratka Pasarića pod nazivom "Adiovam ne vratili nam se više", koji govori o snimanju istočnonjemačkog filma "Goya", o poznatom španjolskom slikaru.
Inače, vrijedi istaknuti kako je ovaj film te 1971. godine osvojio i ”Specijalnu nagradu” na filmskom festivalu u Moskvi, a zanimljivo je da su replike svih Goyinih slika, za potrebe filma, izradili pravi umjetnici.
U nastavku prenosimo napis Ratka Pasarića iz Dubrovačkih horizonata 1971. godine:
Dećidali meštri od filma na tematiku nekoga velikog pokojnoga gospara iz Španije-parlaju da je bio meštar od piture i zvo se Goja-učinjeti veliki film. Kako je sada moderno, da se ne samo u braku i ljubavi provodi inegracijon, kooperacijon i koprodukcijon, nego i u ekonomiki i kulturi, došlo vam je do nekakve zajedničke organizacioni poradi lentravanja tega fila.
Ma kako neke zemlje nemaju diplomatske reelacijoni sa Španjom gospara Franka, pa ne mogu lentravati scene na ulicama Madrida, intrali su na karti đeografiki, perbako, na naš Grad. Ima biti, da su im neki dubrovački gospari – starosjedioci, a potomci onezijeh dubrovačkijeh učenijeh gospara što su ih zvali Salamankezi (perke su studijali u Salamaki, u Španji) priporučili Dubrovnik, kojemu da ulice sliče ulicama starijeh gradova Španje, te da u nas ima puno crkava i popova, a statista koliko ti srce hoće.
Da mi je samo znati ko im je uprav preporučio naš Grad, pun skladnosti, ne bi se lišo paso.
...
Primavera je tu, sunce zagrijalo, čiope arivale zajedno sa prvijem turistima. I eto ti ga na, u Grad ko da sve svalio šijun neušesnosti. Ko da nas je Parac opet kastigo. „O sveti Vlaho moj nikada naš Grad nije vidio takav bulikan, cirkus, et cetera, ko tezijeh ludijeh dana lentravanja!“
Ti nesretni meštri od filma počeli su ti fatigati na veliko. Popunili Stradun stotinama glumaca i statista, i učinjeli od Straduna Palkošeniko. Ma kako ih nije sram. Učinjeli su od kartuna peču križa sa Isusom. Ma ima san ti što za vidjeti. Obukli su Isusa cijeloga u crnu neku halju. Bože mi prosti, ko da je Isus bio fašista, a ne prvi socijalista. Sikuro su producenti i režiseri filma učinjeli to na račun Franka od Španje. Što im nije do lašiapasare za Madrid.
Oltari su bili puni cvijeća, a na njima blažena Djevica Marija, sveci i svetice. Ma šparenjali su, pa mjesto pravog cvijeća-kojega su mogli skoro mukte da kupe na našoj Pjaci-donjeli su sobom plastično oliti najlonsko cvjeće. Kako je bilo vruće, a čerožine na stotine gorjele na pokretnijem oltarima, to se Gradom širio neki ustaljeni vonj.
Deru se glasovi režisera, asistenata, redara, tehničara...kreću se procesijoni, zastanu pa opet naprijed, zvrje kamere, nepregledna povorka glumaca i statista. Ne može pasati Stradunom. Jedu se naša čeljad i turisti, perke je svake senzacioni za tri dana basta.
Probijem ti se ja nekako uz te povorke i umalo me nije trefio kolap! Gledam na stotine ljudi, žena i djevojčica i mladića obućenijeh u kardinale, biskupe, kanonike, dumne, fratre... Ma gdje li su našli sve te face, pitam se u sebi, perke na prvi pogled su mi parali ko pravi sveti i pobožni ljudi i žene.
Odjednom ugledam ti jednu poznatu facu iz Grada u monturi od kanonika. Znao sam ga ko čovjeka od revolucijoni, a sada odjednom transformiro se u kanonika sa zlatnijem križem. Sto san kala nega, prekrstio se, pozvao Parca u pomoć da mi da koradja i reko mu: „Faljen Isus i Marija, moj druže i gosparu kanoniče! Oli ste promijenili vjerovanje, hoću rijet profesion i tako brzo avancali u kanonika?“
On me pogleda onako s kanoničke visine i reče: „To si ti, stari druže. Šuti i ne lamentaj. Dobro plaćaju, a pensijun mi je mala. A što ti uopće hoćeš, oli ne znaš da je producenat ovega filma Istok na čelu s Moskvom, pa kad se i Rusi mogu oblačiti u svete katoličke flajde mogu i ja. Ovezi film će ti biti na visokoj ideološkoj visini. Va via i adio!“ Što san mogo, ma neću ga ja sikuro sada preobratiti, pa san pošo doma.
Sutradan pasavam opeta Stradunom, pa do Gospe. I tako gjiravajući kroz gomile kurioze čeljadi ugledam ti opeta priličan broj drugarskijeh faca obučenijeh u popove i fratre crne, a drugarice u dumne. Nijesan im hotio ništa rijet, samo kad san pasavo kala njih, digo san im onaj moj antiki klobuk od slame, poklonio im se skladno i rekao: „ Slugavanse druže (drugarice) ili ako vam bolje stoji: Faljen Isus i Marija časni brate (časna sestro). Nemojte zaboraviti dati dobru lemozinu u crkvu kad naplatite honorare u dinarima ili istočnoj valuti!“
Bogaremi nijesu me lijepo pogledali. Jedan umalo da me nije udrio velikijem križem što ga je držao u ruci.
Ma intanto za pravo rijet u tezijem filama kanonika, popova, fratara, dumana bilo je drugijeh daleko više, a to su oni koji se ne oslovljavaju sa druže ili drugarice. Ma njima se je za čudjeti, zar su za ono malo solada pristali ko pravi gospari, gospođe i sinjorine da partičipaju u sakrileđu svojega i našega Grada. Ne znam hoće li im biskup oprostiti taj grijeh?
...
Jedan stari i rinomani dubrovački gospar mi je rako: „Ma jeste li vidjeli dobri i dragi moj, gospar Ratko, koji su kazini učinjenli u Gradu. Ko im je do dozvolu za to? Znate čuo san da se i gospođa Beba najedila, ma bila je već docna. A gospar Vito je vas pozelenio od jeda ko stari zelenci. Beštima od jutra do mraka. Čas beštima, a čas se vruće moli našemu Parcu da salva Grad i išćera sve kojune“. Reče mi zatijem adiovam, obrne se prema filmskoj procesijoni i poviče:“Apage satana.“
Ja san ga razumio i s menom skupa sva skladna dubrovačka čeljad, sva ona dubrovačka srca koja se uvijek bune kad se ovaj Grad ne može destrigati svakakve čeljadi, kad od njega akonto furestijeh solada neki činu što hoće, šporkavaju ga, uznemiruju, čine bulikane, pa se pravi Dubrovčani i Dubrovkinje moraju sramiti pred uglednom furestarijom.
...
Jedne vruće večeri pobjegnem sa Straduna na Brsalje, da uhitim malo freške arije. Kad tamo jedan antiki gospar me ferma i stalno se krsteći progovori mi vas uspoljen: „E, ovo nijesam mogao znati da ću i u snu doživjeti, a kamoli na javi. Molim vas lijepo, malon prije fermo me je neki mladić-fratar skladnoga i pobožnoga izgleda, pa mi šapne na uho: „Prostite vrli gosparu, bili ste mi znali rijet gdje bi se moglo naći lijepih, ma ne skupijeh sinjorina za dobro se pasat u seksualnijem amorima?“
Imo je ovega gospara uhitit kolap. Vas se bio izbečio, pomahnito, ruke mu se tresle, pomodrio u faci. Kad sam ga malo smirio, on mi reče: „Oli su i fratri u ovoj eri kozmonautizma obrnuli vjerom i moralom, li se u Grad kalala kolera seksualna, pa uhitila i fratre. Što ovo hoće rijet, pomozite mi gosparu da sjednem za tavolinom „Dubravke“, perke ću se strovaliti na tle i eto me sutra na Boninovu.“
Kad san mu spjego, da to nije bio pravi fratat, nego statist od onega sakramentanog filma, čovjek je odahnuo i vrnula mu se vjera nase.
Bilo je još sličnijeh slučajeva. Evo jednog: prolazi kala Gospe jedna dubrovačka none, ugleda kanonika i reče mu : Faljen Isus i Marija! Na to će joj on (bio je kanonik-statis iz filam): Oj se frigat! Žena se sva zablenula i pobjegla. Malo docnije, evo je kala crkeve našega Parca i penje se skalinima za uć u crkvu, a iz crkve izlazi pravi pop i rekne joj : Faljen Isus i Marija, a ona njemu: Hodi se sad ti frigat.
...
Evo ti me jednog jutra uranio ja u pet ura na Brsalje, pa učinim par gjira i onda šatando Iza grada do Ploča, pa na Stradun. Izišo san ispred Zvonika i uputim se Orlandu. Stadoh odjednom i izbezeknuh se. Ma gdje sam ja ovo arivo, ma ovdje je bio stup gospara Orlanda, ma što je ovo, ko se to usudio maknuti Orlanda ajme meni. Obrnem se svetom Vlahu: Jesi li ti to vidio, destrigali su nam gospara Orlanda, našu staru mjeru i vjeru. Što ti kažeš na taj despet od tezijeh režisera?
A sveti Vlaho stoji uspravan i ne govori ništa. Fala Bogu da se nijesu usudjeli i njega maknuti, oli mu pokriti kip nad crkvom. E, ma nema nitko takvega koradja, uhitila bi ga trešnja. Pogledam malo bolje u Orlandov stup, a ono pokrili, zavili stup i učinili od kartuna na njemu kip Bogorodice, a na njemu piše: Santa Maria ora pro nobis.
Bogaremi pravilno piše. Uistinu neka ona moli za nas i naš Grad. Da nas ubuduće Bog i sveti Vlaho spasu takve napasti paklene, kakova se u primaveru surgala n naš Grad.
Krenimo dalje niza Stradun. Ma opet me umalo nije uhitio kolap. Ma sveti Vlaho, što je ovo opet? Oli su i Cigani arivali u Grad ko turisti, i to u tolikom lumeru. Otkle im dinara ili devize za Dubrovnik. Sa njima su konji i kučki. Ma kad se to u nas vidjelo da beštije gjiravaju po Stradunu.
Sjetim se da to imaju biti oni Cigani, Ciganke i Cigančići što su statisti i glume grupu španskijeh cigana. Pun Grad odrpanijeh Cigana, a kučki i konji šporkavaju Stradun, čine kagarelu, na sve strane lajanje. Ovakve bulikane nijesu činili ni oni prokleti soldati frančezijeh đenerala kad su nas okupirali.
I tako iz dana u dan kagarela po Stradunau, false molitve falsijeh popova, dim od silnijeh čerožina, vas Grad izgleda ko da su se u njega surgali Španjolci. Pasavan i vidim mnoge dobro poznate dubrovačke gospođe odjevene u antikumonturu, španskijeh vladika.
Povje ugledam našega gospara glumca Štefija. Učinjeo nekaku butigu na Pjaci, a okolo njega se skupila balica Cigana. On nešto prodava, a oni mu hoće kalat prece. Zvrje filmska kamera. Jedi se Stefi i neće da kala prec. Najednoć se nešto najedi i rasćera sve kupce.
Rekoh mu : Slugava se gran senjer Stefanos de Raguza de Vrata od Celenge – što to činite ? A on meni: „Što si me i ti došo kojunavat. Bolje bi ti bilo da me invitaš u Kafe dei imbečili na gran vinjak de Rubin, perke mi je već dosta ovega bulikana, kojunavanja...“
Pošli smo nešto popit. Pripovijedio mi je u strogon sekretu, da je glumeći u filmu o gosparu Goji zaradio za jedan lijepi vestit, da mu se ovo bolje isplatilo nego ona mizerna rola u „Naše malo misto.“Kad smo već u diskursu oko Malega mista, zapitam ga koliko mu je godišta. Odvrati mi: „Više nego vele. Taman tolliko koliko neki naši rukovodioci, ma oni glume u velikom mistu, a ja u malome.„
...
Finula su i ta šporka snimanja, nestali su organizatori i glumci na svu prešu iz Grada, a domaći statisti se vratili u civile vestite. Govorilo se, da su duplu đornatu zaradjivali oni fakini i huncuti što su bosi i golijeh škina –pituranijeh krvavijem tragovima biča –hodili u procesijunu. Meritalo bi da se neko našo i svijeh velikijem bičem izagno iz ovega Grada, da im ne padne na pamet ikada se vratiti.
Još se setemanama diskoravalo o pasanijem ludijem filmskijem danima i scenama. Ma znate dogodilo mi se i to, da mi je jedna „Dubrovčanin“ što je i sam glumio u temu filmu poslije oštro govorio protijev onezijeh koji su to dozvolili, ko da ne znamo sve face koje su se afitale za solde.
Sretnem jednog kapetana u pensioni, što je skoro uvijek u Kafe dei imbećili i zapnemo u diskoras. Evokavši uspomene na lentravanje ispripovjedio mi je jednu imensu, a kune se da je čista veritat evo je: „Pasava jedna mlada dumne Brsaljama i sretne drugu mladu dumnu, ustavi je govori joj: Jeste li Vi prava oli falsa dumna? Ona prava se zabezekne u nju, ma se odjenoć sjeti da je ta druga falsifikat, da sikuro glumi u onemu filmu, pa joj reče: Bjež od mene napasti paklena, nećeš glumiti u paklu bludnice!“
...
Neki dobri naši gospari dali su štampati letke u koluru kontra filmadžija, nazvavši cijelu tu farsu „Pantagana film“. Bacili su ih jednoga jutra sa mira od Grada, a prethodne noći njima oblijepili Stradun. Baš im fala. Eto našo se neko da im reče što ih toka!
Vjerujemo da se više neće dogoditi da se naš Grad afitava za kojekakve filmove. Ako nam skoro ništa ne ostane od silnijeh turističkijeh konvertibilnijeh solada (parlaju da sve uzima nekaki gospar centralni fond od deviza u stolnom Beogradu), bolje da nam ne kapa ni solad od našijeh svetinja. Bolje i slabije živjet nego se afitavati.
Arivalo i ljeto, zaborav prekrio premaljeće. Ono što je bilo bilo je, nepovratilo se. Arivo i Festival , igra se na sve strane. Jedan pravi gospar me je pito: „Jesuli to Dubrovačke ljetne igre oli Ljetne igre u Dubrovniku?“ Nijesam mu hotio odgovoriti, jer je to zasad još tabu-tema ma doći će i ta tema na red.
S jeseni su se u Gradu činjeli konti, koliko se zaradilo dinara i deviza, koliko će biti dobitak ili gubitak; ma nijesu činjeli konti koliki je bio gubitak s moralne bande, koliko je propusta ponovljeno , kakve su vam bile usluge kamarjera, jeli bilo imbrujavanja u precima. Je li nam Grad bio čist ili šporak, et cetera, et cetera!
Ma nema se smisla jediti. Treba vjerovati da će do godine biti bolje, a ko vjeruje spasit će se. Kalat ću se i ove zime opeta u Grad, pa ću vam onda ispripovijediti svoje zimske impresijoni i oservacioni. ADIOVAM i kad ovo prolegate hote spat!
- Nakon diplome išla sam u Italiju s mužem, proputovali smo cijelu Italiju. I ta faza je bila super, ali tada sam stala sa slikarstvom... Nedavno mi se pružila prilika da počnem raditi u Prirodoslovnom muzeju. Naime, prijaviti se na natječaj za posao muzejskog pedagoga moguće je i s umjetničkim smjerom. Svakako, rad u Prirodoslovnom muzeju nisu samo znanstveni pokusi i prikupljanje muzejske grade, u Muzeju ima jako puno prostora za iskazati kreativnost. - kazala je Tullio.
Jasno, nakon riječi-dvije o suvenirnicama, logično je pak i pitati što ona kao umjetnica, ali i osoba koja dakle u Prirodoslovnom muzeju kreira dubrovačku ponudu, misli o samom Gradu. Odnosno, o narativu manjine kako Dubrovnik gubi svoju dušu.