Rođen kao Biagio Faggioni na današnji dan u Cavtatu 1855. godine, Vlaho Bukovac već sa 11 godine napušta rodno mjesto te se sa stricem upućuje u New York u potrazi za boljim životnim prilikama. Nedugo nakon što mu stric umire biva smješten u popravni dom od strane strine. Budući da Vlaho potječe iz skromnije obitelji, ne želeći biti na teret svojima već s 15 godine kratko se obrazuje za pomorca što je za prilike cavtatskih obitelji bila uobičajena nužnost te dobiva posao kamarota na brodu „Osmi Dubrovački”. Plovi na liniji Liverpool - Carigrad - Odesa kao najmlađi član posade. Život pomorca bio je osobito neugodan za mladog Vlaha. Na prvom putovanju posadu su zahvatile nevolje; jaka zima i led su ih iznenadili prilikom pristajanja u Odesi, a uzburkana pučina prema Engleskoj također nije bila ugodno iskustvo. No u Carigradu Bukovac doživljava pravu nezgodu. Upada u štivu duboku osam metara pa je bio primoran vratiti se u Cavtat. Prilikom svog oporavka u obiteljskom domu ukrasio je zidove slikama pa se tako proširio glas o mladome slikaru u Cavtatu.
Autoportret s kapetanskom kapom, Vlaho Bukovac, ulje na platnu 1902. g. Zbirka Bogišić, Cavtat. Foto: Nikša Margeta
Godine 1873. prvotno odlazi u Peru, a nakon toga u Kaliforniju i kreće raditi u kavani jednog Dalmatinca i tamo njegovi radovi bivaju primijećeni. Kako su ga primijetili kao sposobnog slikara i u Americi, obitelj ga odluči poticati u slikarstvu, a priprema se za likovnu akademiju slikajući portrete članova obitelji.
Dubrovački gospar, pjesnik Medo Pucić potiče Vlaha Bukovca da pohrvati prezime iz Faggioni u Bukovac, a uz njegovu pomoć 1877. godine putuje u Pariz na prijemni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti. Ovako je sretnu vijest mladi slikar priopćio gosparu Puciću koji ga je čekao u hotelu u Parizu: „Moja je uzbuđenost bila tako očita, da me Gospar Medo odmah upitao, što dobra nosim. Kao iz puške sasuh: 'Cabanel je moj budući učitelj i pohvalio je moje radove, a ja sam najsretniji čovjek na svijetu!'”
Godine 1892. vjenčava se Jelicom Pitarević iz Dubrovnika s kojom će imati jednog sina Aga i tri kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju.
Od 1893. - 1898. godine boravi u Zagrebu. Ovaj period u životu Vlaha Bukovca nazivamo „Zagrebačkom fazom”. U Zagrebu je postao središnja osoba umjetničke scene, okupio je grupu mladih umjetnika oko sebe koje nazivamo „Zagrebačka škola”.
Kako se Bukovac školovao u Parizu, važnom gradu za umjetnost, podučavao je mlade slikare oko sebe. Upoznaje ih s plenerizmom - slikanju na otvorenome. Zamislite koliko su slike postale svjetlije i šarenije jednom kad unesemo sunčevu i prirodnu svjetlost u njih!
Tada su nastala neka od najpoznatijih Bukovčevih djela kao što su „Gundulićev san” i „Hrvatski narodni preporod” na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Milenijska izložba u Budimpešti 1896. bila je zamišljena kao proslava 1000 godina Ugarskog kraljevstva, a budući da je Hrvatska tada bila dio Austro-Ugarske monarhije, mladi umjetnici okupljeni oko Bukovca izlažu u hrvatskom paviljonu u Budimpešti. Tad je Bukovac isposlovao jedan od današnjih simbola Zagreba - Umjetnički paviljon.
1898. godine vraća se u Cavtat. „Moja obitelj i moj kist, eto mog života i mog raja!”
Tamo slika vedute, oslikava strop današnjeg kazališta Marina Držića u Dubrovniku.
Karneval u Epidauru, Vlaho Bukovac, ulje na platnu 1901. g. Zbirka Bogišić, Cavtat
„U Cavtatu ja stvorih također sliku, što prikazuje 'Pokladno doba',” a na njoj je u krabuljama izrađeno 84 člana društva 'Epidaura', kojemu sam bio utemeljitelj. Na kući moga Ćaće (1900.) nadogradih atelier. Nije velik, ali može se u njemu raditi i na većem platnu. U Cavtatu boravih pune 4 godine i tek po smrti mog predragog oca preselih se u Beč.”
Odlazi u Beč 1902. godine, ne osjeća se prihvaćeno, ali usprkos tome uspijeva organizirati jednu samostalnu izložbu 1903. godine nakon čega se odlučuje napustiti taj grad.
Period od 1903. do 1922. godine nazivamo „Praškom fazom”. Postaje profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, a ljeta provodi u domovini. Tijekom Prvog svjetskog rata piše svoju autobiografiju „Moj život” koja je tiskana 1918. godine, a četiri godine nakon toga, 23. travnja 1922. godine umire u Pragu i biva pokopan u rodnom Cavtatu.
Vlaho Bukovac sjedi ispred Kneževa dvora, Foto: Silvino Maškarić, želatinski stakleni negativ, oko 1890. g. Državni arhiv u Dubrovniku. HR-DADU-279.4.2.1.1
Vlaho Bukovac nesumnjivo je najveći i najznačajniji hrvatski slikar. Utemeljitelj i glavni predstavnik hrvatske moderne. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma, simbolizma do moderne. Kod nas najistaknutije ime na prijelomu 19. na 20. stoljeće. Erudit slikarskog zanata i poticajni pedagog. Neizostavno ime u tipologije hrvatske opće kulture i paradigma čiji se opus iznova rekapitulira i valorizira na širim razmjerima.
Nikša Margeta